Velju, ako mi lokalan medij svakodnevno javlja o prometnom stanju u prekomorskoj zemlji, o obiteljskoj tragediji koja se je zbila na drugom kontinentu, o običaju i značaju i podrijetlu pače naroda koji za moju domaju i ne zna, a što ne bih pokrenula stalnu vezu sa svijetom koji bi brinuo oh samo da zna!
o meni
U tom svijetu slova. U tom svijetu želja: Nu me! Nu me! Vidi mene – postojim! Ne znam što ću pisat. Ali moram pisat… Reci što ću pisat…
Zbilja, čemu?
Zbog toga što mogu. A niš drugo ne znam.
Dakle, poludan je, oko šest popodne. Oku noć. Zbog zimskog računanja vremena. Nedjelja. Stanje na prometnici pod prozorom mi: mjestimično. Obitelj: skupit će se.
Reci meni, čitatelju,
zar nije bilo jednostavnije dok smo znali samo ono što smo vidjeli, a u nevidljivo samo vjerovali?
Kakve mi koristi od toga što znam da u ovom trenu još je tisuću usamljenih kao i ja, koji misle kao i ja, ljute se kao i ja, i tuguju kao i ja? Prekobacuju iste teme kao i ja? I misle, posebni su… (ne) kao i ja.
Eh, imala sam sjajnu skicu za prvi post.
Eno! Pobježe mi…
