”Tražiš ljubav, a ne znaš gdje je naći? DOĐI! I upoznaj jedinu pravu Ljubav! Boga Oca koji je posao svoga Sina Isusa Krista da ti bude blizu!”
Pozivnicu mi je dala žena koja pri upoznavanju ne pita odakle si rodom, ili iz kojeg si sela… nego kojoj župi pripadaš. Kad sam, sve kao da neću (a u biti ne znam), priznala da su mi roditelji ateisti, iako iz katoličkih obitelji, i u tom duhu (bezbožničkom) da su me odgajali i odgojili, odlučila je da će mi ona spasiti dušu.
Ne želim se igrati detektiva pa mozgati o njenim motivima (možda tim trudom želi osigurati sebi mjesto u raju… a možda se činim drugim ljudima kao netko koga treba spašavati… ), ali vidi o čemu sam mozgala:
Nova sam. Na svijetu. U ovom gradu. Ne poznajem nikog. Svi moji mili i dragi su daleko. Što obično rade ljudi koji su u mojoj koži? Sjede i plaču? Traže ljude slične sebi? Traže bilo koga, bilo što? Ne znam.
Traže azil u crkvi… bilo kojoj instituciji (lupam bezveze)…
U neku ruku, žena je u pravu: treba se biti član zajednice! Ne do bog većeg zla!
Ali, kad se sjetim da, za biti dio te zajednice, trebaš prihvatiti njihova pravila, njihove običaje i način života… da trebaš bezpogovorno slušat poglavara…
Uzela sam pozivnicu, a u srcu sam odlučila da NE!
<je li to strašno i licemjerno od mene?>
<zar ne želim spasenje duše i otpust grijeha?>