mt 11, 28

”Tražiš ljubav, a ne znaš gdje je naći? DOĐI! I upoznaj jedinu pravu Ljubav! Boga Oca koji je posao svoga Sina Isusa Krista da ti bude blizu!”

Pozivnicu mi je dala žena koja pri upoznavanju ne pita odakle si rodom, ili iz kojeg si sela… nego kojoj župi pripadaš. Kad sam, sve kao da neću (a u biti ne znam), priznala da su mi roditelji ateisti, iako iz katoličkih obitelji, i u tom duhu (bezbožničkom) da su me odgajali i odgojili, odlučila je da će mi ona spasiti dušu.

Ne želim se igrati detektiva pa mozgati o njenim motivima (možda tim trudom želi osigurati sebi mjesto u raju… a možda se činim drugim ljudima kao netko koga treba spašavati… ), ali vidi o čemu sam mozgala:

Nova sam. Na svijetu. U ovom gradu. Ne poznajem nikog. Svi moji mili i dragi su daleko. Što obično rade ljudi koji su u mojoj koži? Sjede i plaču? Traže ljude slične sebi? Traže bilo koga, bilo što? Ne znam.

Traže azil u crkvi… bilo kojoj instituciji (lupam bezveze)…

U neku ruku, žena je u pravu: treba se biti član zajednice! Ne do bog većeg zla!

Ali, kad se sjetim da, za biti dio te zajednice, trebaš prihvatiti njihova pravila, njihove običaje i način života… da trebaš bezpogovorno slušat poglavara…

Uzela sam pozivnicu, a u srcu sam odlučila da NE!

<je li to strašno i  licemjerno od mene?>

<zar ne želim spasenje duše i otpust grijeha?>

Oglasi

moja sramota

Navukla sam se na jedan hr.blog. Onako: misti-gotik-treši poetika, tobože umjetničko pornografski. Sve crno-bijelo-sivo, a onda zasjaji neka krvava suza ili crvena ruža… Kao da ga radi petnaestogodišnjakinja. Samo što nije! Tip svako malo naglašava kako je sredovječan čovjek od tisuću žena i dvije tisuće ožiljaka na duši i na tijelu. U komentarima, krdo obožavateljica. Jednako tako nesretnih i osjećajnih i osjetljivih i ranjivih i ranjenih i ostavljenih a hrabrih. Slomljenih krila letačica na metlama. Pa plaču jedni drugima na ramenima. Umjesto da se sokole! Stvarno ne razumijem tu ljudsku vrstu. Niti ih želim razumjeti. Samo me malo sram što se pretvorih u voajera. I kad nema novog posta, baš mi nekako bude žao.

-_-

 

kako se dogodi da osijediš prije tridesete

Nisam spremna učiti (=za učenje) (više ne mogu učiti). Nemam motiva? Ne da nemam motiva. Motiva je naprotiv napretek. Da ne nabrajam? OK, neću. Jednostavno više ne mogu. Nisam spremna. Za takvu vrst beskorisne žrtve. Samo bih da me se pusti na miru. Let me be! (baš! kako bi gugl ovo preveo?)

netko imitira nekog

Bavim se Aristotelom, zadnje vrijeme. Nije da moram. Da me netko tjera, ili da ću biti provjeravana. Čak mi nije ni gušt.

Počelo je bezazleno. Od tinejdžerskog oduševljavanja jednostavnošću jezika. Skoro da bi mu čovjek povjerovao. Tako je i nikako drugačije ne može biti! A evo se produžilo u sarkazam.

Jutros sam odslušala ‘predavanje’ da je historiografija vrjednija od poezije. I to je potvrđeno Aristotelovim auktoritetom.

Isuse Kriste koji visiš na grani, zar ti ljudi nikada nisu čuli za mračni srednji vijek koji možda i ne bi potrajao tako dugo i tako mračno da se nije tako grčevito držalo do Aristotelova mišljenja!

Ali, tko mene pita!

Sreća da ova nova djeca ne drže baš ni do  koga. Baš ništa da im nije sveto. I živo da im se fućka za pisanu riječ.

 

Nedavno sam čula jednu professoru da je naglas rekla kako svojim đacima više ništa ne tumači. Rekla je da im da popis literature pa da sami traže. Rekla je ‘Naučit će oni kojima će to u životu trebat. A jednom u životu će im trebat. Odnosno neće im trebat. Ovisno kako će se profilirat na društvenoj ljestvici.’

Žena predaje ono što se filozofijom zove. iako je zapravo ‘povijest laprdanja’. Znači: neće im trebat!

Sjedni pet!

kokoš

Zdravo svijete!

Danas je povijesni dan u mojoj domovini. Naime, danas se održava referendum o ulasku RH u EU, ali nama je to isto kao da su pravi politički izbori. Opet vjekovna borba crvenih i crnih. Ako nisi za ZA onda si za PROTIV. Ako nisi s namizin, onda si naš nepriatelj i mi te mrzimo, jer si seljačina!

-_-

Budućnosti se ne nadam, jer je nemam.

Iz prošlosti sam naučila da ne znam nista. Iako se stalno vrte ista lica i ista događanja. Loši smo, loši učenici! Dočim memoriramo gole činjenice, nismo sposobni izvoditi zaključke.

Nitko nije otok sam za sebe. Čovjek nije rođen da bi bio sam.

Stvar je odlučena. Još prije. Davno. Bez nas. Glasački listići kao i glasovanja sama su formalnost. Moje PROTIV ili ZA bilo bi podržavanje privida.

A privida&priviđenja puna mi je kapa!

-_-

Kad god se zgodi neka povijesna prilika, sjetim se zgode iz djetinjstva (a to je maltene prilična povijest!)

Dakle, za ručak je kokoš. Kokoš ima dva batka, dva krila, leđa i bijelo meso. Leđa ne voli nitko, jer ne moš se najest od sitnih košćica. Bijelo je meso stupasto, krila ne smiješ kad si žensko čeljade, jer znači daš odletit!, a batka samo dva, i njih zgrabe muški. Jer su brži, veći i bezobrazniji. I šta ostaje? Jedi moja samo njoke i korijenje! A to ti sve ide u podbradak. Jer moraš glavu držat dole.

Nakon jednog od takvih ručaka, najmlađa od nas se jednom usudila reć: ‘Kad ja narastem, svak od nas će imat svoju Kokoš!’

-_-

Jest da smo u prošlosti bili i gladniji i žedniji, ali imali smo… jedni druge(?)

(a sad možeš kupit same batke. bez ikakve kokoše.)

Ovo je tužna priča.

pipa & sopa

Imam točno jedan sat slobodnog vremena. Zbog čega ga želim potrošiti na ovom samotnom mjestu?

Prije par dana je jedna blogerica rigala vatru na drugu blogericu kod koje je pronašla pjesmu koja je sličila na njenu.

Jučer sam pronašla blog koji je sličio na nešto što sam i sama pisala prije nekoliko godina.

Kvaka je u tome, što ja pišem na hrvatskom. I što je bloger o kojem govorim Koreanac. I nema šanse na ovome svijetu da je pokrao ideje od mene. Kamoli emocije. Čuj, ’emocije’!

Da, da, naravno, ovo je postić o idiotizmu koji nazivamo intelektualnim vlasništvom, odnosno, o njegovoj zaštiti. Naravno (opet!). O čemu bih ja pisala do li o aktualijama?!

 

Osjećam užasnu slabost. Zato sam ovdje. A ovdje ima ljudi poput mene. Zato sam ovdje. Je li ono bio Tin Ujević koji je rekao ‘Ne boj se nisi sam ima i drugih kao ti…’

Da mi se samo riješiti proklete mučnine koja me proganja danima.

Zbog čega me već jednom ne pustiš na miru!!!

 

osobnost

Dakle, ona ZNA da ju profa mrzi jer ima dredse i rinčicu u nosu. I ona ZNA da nikada neće imati peticu iz kemije, ma koliko dobro da je naučila, jer nju profa mrzi. A mrzi je zbog zurke i zbog pirsa. Svejedno, uporna je u svom ‘vizualnom izričaju’.

Nekako mi se čini, da je u ljudskoj prirodi svidjeti se drugim pripadnicima vrste. Nekako bi mi bilo normalno da, ako već znaš da tvoje ponašanje, izgled ili nešto treće, smeta osobi do čijeg ti je mišljenja stalo, ili o čijem mišljenju ovisiš (čak!), da onda to nešto, za što već znaš da je uzrok spomenutoj smetnji, promijeniš.

Sve ostalo bilo bi znak nezrelosti.

Ali, ostavimo na trenutak djevojčicu iz prvog passusa. Što se, na primjer, dogodi, kad se ne mijenjaš u svojoj tvrdoglavosti a već si prevalila četrdesetu?

Kolegica veli, da ona za razliku od ostalih IMA osobnost! Nema veze što je ta ‘osobnost’ u njenim godinama zaista smiješna. Oduvijek je, veli, bila nekonvencionalna, i uvijek će takva i biti!

O moj bože!

Pa tko te u tome sprječava?! Ako voliš, izvoli!

(ali ne moraš to baš uvijek i svima nabijati na nos)

(osim ako to nije jedina ‘nekonvencionalnost’ za koju si sposobna)

 

kućni odgoj

Kako se dogodi da shvatiš da ljudi s kojima živiš i s kojima dijeliš dobro&zlo (zlo i naopako), ti ljudi, da nisu dobri ljudi?

Navodno je u genskom (genetskom?) kodu zapisano da mladunče prepoznaje i poštuje svoje roditelje. Od njih da uči. Navodno, jedino janje od svih ovaca u stadu prepoznaje glas baš svoje ovce. I navodno, jedino ovca, od sve janjadi u stadu, prepozna baš svoje čedo. (Pretpostavljam da je to razlog što je janje odvajkada najčešća i najmilija žrtvena životinja) Sve ostale, navodno, se životinje (uključivo ljudska) ponašaju ko Mali Mujo s Turcima. Navodno, (a ima se i dokaza!) mačića mogu odgojiti kuje, i navodno čovjeka mogu odgojiti medvjedi ili vuci.

Mačić bi tako stekao pseće navike, ali da li i pseću ćud?

Čovjek je tako stekao vučju narav, a što će biti s navikama?

Koje i kad je to vrijeme na svijetu, kad shvatiš da si čitavo vrijeme bio odgajan pogrešno? I od pogrešne sorte?

I postoji li to vrijeme na svijetu, kad će biti moguće vratiti stvari na nulu za novi početak?

žulj

Muči me žulj na vrhu srednjeg prsta, već nekoliko tjedana, i bojim se da neće tako lako ni tako brzo nestati sa lica zemlje, jer se nalazi na mjestu koje je pod stalnim pristiskom.

Dakle, na vrhu je srednjeg prsta. I to nije stilska figura. Boli me doslovce. Kad tipkam. Kad tapkam. Oh moj bože! zbog čega još tipkam?!

Da stavim neki flaster, tampon ili gazu? Koji bi ublažili izravan kontakt? Oh moj bože! zar ni razmišljati ne mogu o žulju na prstu, ako ne tipkam i ne tapkam namjerno izazivajuć bol ljutu i nesnosnu?! Zar sam trebala nasloviti ovaj post ‘mazohizam’?! To sam ja?!

Istog trena prekidamo!