Moja je sestra jako ljuta na učiteljicu svog sina. Pročulo se da je mala (učiteljica) primljena preko veze i da joj je ovo prva generacija prvašića. Učiteljica, znači, nema nikavo iskustvo. Nema svoju djecu. Petice u indeksu jedina su joj vrlina. I politička veza koja joj je namjestila posao, jasno.
– O ne! – kategorična je moja sister – Oni toj maloj nisu napravili uslugu! Naprotiv!
Najviše joj zamjera to što ne zna održati disciplinu u razredu, i što konstantno traži pomoć roditelja (umjesto stručnih službi). Izgleda da mlada učiteljica ne misli da je ‘ona sama krivac za nered i nerad u razredu’, jer – a to tvrde i druge mame – oni sa svojom djecom ‘nemaju takvih problema’.
Sad, nastranu i hadeze, i manjkavost naših (viskoko)obrazovnih ustanova, pokušavam objasniti sestri da nije isto odgajati jedno dijete ili njih tridesetoro odjednom. Uostalom, i ona sama (samo s jednim djetetom) zna izgubiti i živce i strpljenje, i kako bi (ruku na srce) da nema televizije ili kompjutora, koji ga uglavnini odgajaju, ona već bila poluluda žena. Je, složi se ona s time. Ali… Prije nego me zaskoči, samo dodam PLUS 29!
Isto:
– Nisu oni smjeli neiskusnu i mladu osobu koja još ne zna ni s odraslima komunicirat (stalno se referira na roditeljski sastanak na kojem su mame preuzele vođstvo), stavit da odgaja djecu.
Molim?
– Nikako mi nije jasno… Cura je mlada, tek je izašla s faksa, trebala bi bit puna elana i volje… dobila je pravašiće… oni su još mali… pa njih bi bilo najlakše modelirat… Ali ne! Mala baš ne zna.
Jebote, mislim se: Učiteljica joj se ne sviđa, a htjela bi da joj ona modelira dijete. Trebala bi bit sretna, što joj to ne uspijeva, zar ne?