rezonanca

(nema veze s rezonom)

plastelin

Moja je sestra jako ljuta na učiteljicu svog sina. Pročulo se da je mala (učiteljica) primljena preko veze i da joj je ovo prva generacija prvašića. Učiteljica, znači, nema nikavo iskustvo. Nema svoju djecu. Petice u indeksu jedina su joj vrlina. I politička veza koja joj je namjestila posao, jasno.

– O ne! – kategorična je moja sister – Oni toj maloj nisu napravili uslugu! Naprotiv!

Najviše joj zamjera to što ne zna održati disciplinu u razredu, i što konstantno traži pomoć roditelja (umjesto stručnih službi). Izgleda da mlada učiteljica ne misli da je ‘ona sama krivac za nered i nerad u razredu’, jer – a to tvrde i druge mame – oni sa svojom djecom ‘nemaju takvih problema’.

Sad, nastranu i hadeze, i manjkavost naših (viskoko)obrazovnih ustanova, pokušavam objasniti sestri da nije isto odgajati jedno dijete ili njih tridesetoro odjednom. Uostalom, i ona sama (samo s jednim djetetom) zna izgubiti i živce i strpljenje, i kako bi (ruku na srce) da nema televizije ili kompjutora, koji ga uglavnini odgajaju, ona već bila poluluda žena. Je, složi se ona s time. Ali… Prije nego me zaskoči, samo dodam PLUS 29!

Isto:

– Nisu oni smjeli neiskusnu i mladu osobu koja još ne zna ni s odraslima komunicirat (stalno se referira na roditeljski sastanak na kojem su mame preuzele vođstvo), stavit da odgaja djecu.

Molim?

– Nikako mi nije jasno… Cura je mlada, tek je izašla s faksa, trebala bi bit puna elana i volje… dobila je pravašiće… oni su još mali… pa njih bi bilo najlakše modelirat… Ali ne! Mala baš ne zna.

 

Jebote, mislim se: Učiteljica joj se ne sviđa, a htjela bi da joj ona modelira dijete. Trebala bi bit sretna, što joj to ne uspijeva, zar ne?

 

Oglasi
Komentiraj »

p.s.

Netko je rekao da je dijete šansa za novi početak.

Za kakav to početak?! Ako ga već od samog tog istog početka tešeš da bude što nije.

Da bude nešto što bi moglo biti kad bi bilo da bude bilo.

Da bude tvoja nadogradnja.

Nešto što ćeš opet srušit jer nećeš bit zadovoljna.

Jer ne zadovoljava kriterije, koji su nedefinirani. (da su definirani bila bi poradila na originalu, zar ne?)

 

Samo nek bude kao svi ostali!

Komentiraj »

umjetnost je bijeg od osobne emocije

Ne volim umjetnost. Ovdje mislim na način na koji mi je prezentirana. Dakle, kao nešto pred čim moram ničce pasti i nešto umno prozboriti. Jer, ako šutiš – znači da ne razumiješ i da nemaš duha da razumiješ. A ako pak zboriš: božemoj, ionako nitko te ne sluša. Dok god izgledaš lijepo i zaneseno. Te ako te prati ista takva intonacija.

Naslov nije moja umotvorina. Ukraden je od umberta eca. Ne znam kom ga je on ukrao.

Povod zapisu je dječak kojeg svaki dan moram gledati. Po sili dužnosti. U biti ne moram ga gledati, ali on se nekako uvijek tu namjesti. (”tu” je putanja od točke A do točke B, koju moram prijeći da bih stigla od A do B ili obratno) (dakle, dječak je nešto poput izloška na tom putu) (točka C nikako nije)

Dječak je invalid. Upisan u regularnu školu, jer su njegovi roditelji zaključili, da ”ako je invalid tjelesni, ne mora biti i duševni, to jest, ako se ne može razvijati tjelesno (kroz sportska natjecanja) neka se onda BAREM razvija na ovom drugom polju.”

Tako je makar meni rečeno.

Rečeno je također i da dijete nema ”mentalnih sposobnosti” da bi pratilo nametnuti mu plan i program, ali… neka ga! (tu zamisli lice puno dobrote & sažaljenja) (empatiju preskoči)

Ne da mi se nabrajati koliko je školski kurikulum zatupljujuć i za zdravu djecu. To se nekako podrazumijeva. Nije mi jasno kako su roditelji koji su i sami prošli torturu masovnog školovanja zaključili ili odlučili da baš to žele i svom bolesnom djetetu, ako mu već žele dobro.

Analiza um. djela:

Da li dijete ”koristi” situaciju, ili pronalazi sebi kakvu zanimaciju ili utjehu u tome što ”gnjavi” sve ostale? Je li njegova uloga u razvikano teškoj školi (uopće na životu & svijetu) da nas sjeti da smo smrtni (prah si bio u prah ćeš se pretvoriti) ili da moramo biti zahvalni bogu što nismo u njegovoj koži…? Mali milion toga bi se imalo za nabrojit, umjesto toga samo ću ovoliko:

Gadi mi se kad pomislim na njegove roditelje koji skupljaju poene kod boga ili kod rodbine prijatelja i susjeda na račun svog bolesnog sina.

Gadi mi se škola koja je pristala na njihovu igru pogotovo jer znam da za svako dijete s posebnim potrebama, pogotovo za tjelesnog invalida prima određeni postotak – znači DOBIJA NOVAC poreznih obvenika samo zato što puštaju to dijete da sjedi u drvenoj klupi.

Gade mi se zdravstvene i socijalne službe što do sad nisu smislile bolji način. Bolji za djecu, ne za sebe. Naposljetku, oni ŽIVE od tuđe nesreće i bolesti. Da nema tuge ni buge oni bi bili “jadni nezaposleni”. Ali nije to što mi se kod njih najviše gadi. Najviše od svega mi smeta licemjerje.

Totus mundus agit histrionem.

Umjetnost ne volim.

<promaših si svoju temu>

2 komentara »

moja teorija urote

Sinulo mi je dok sam čitala neki šund (yep, meni su knjige umjesto prijatelja, i nisam izbirljiva, jer i od najvećeg magarca možeš naučit, ako znaš slušat)!

Mladi je autor (D.Vuinac ”Caffetin”) na jednom mjestu napisao da neki ljudi iza sebe ostave trag jedino kad čučnu.

Uz pretpostavku da Izreka nije njegova, neg da je nešta starijeg datuma, točnije, da je iz vremena kad su čučavci bili u široj upotrebi (pa da je na tu osobitu vrstu čučnjave mislio), čovjek je rekao neporecivu istinu. Neki ljudi iza sebe ostave golo govno.

Nadogradila bih,

(dopustite):

VEĆINA LJUDI IZA SEBE OSTAVI TRAG, JEDINO KAD ČUČNE

Velika većina ljudi ne zna ništa raditi izvrsno. Velika većina je prosječna. Od toga im naziv potječe.

Ipak, od nečeg moraju živjeti, ako im je već ustavom zajamčeno pravo na život. i na ‘slobode’.

Obrazovali su se dakle, neke fakultete posvršavali, objesili neke certifikate po zidovima, a sve što znaju je – gledati i komentirati. Ruku na srce, velika većina NE radi ništa.

Tko, dakle, radi? Rade Kinezi. E da bismo mi komentirali kako rade LOŠE.

Ali, nisam o tome htjela…

poenta je bila, ovo, o ‘pravu na život’: znači, nakotili smo se i naplodili i namnožili (čak čemo i umjetnu nekorisnu djecu da pravimo! neka budu na sliku&priliku namin!), sad samo treba svo to mnoštvo držat na životu i držat ih mirno. Šta smo smislili: birokraciju i administraciju – kad su se već školali nek rukan privrću papire, a ne lopatan stine (uči, sine, pa neš morat radit!) – da misle kako rade težak važan posao, da zafrkavaju manje sretne (nezaposlene i sirotinju), a tu i tamo im šibnemo neku teoriju urote, da misle da im i život ima smisla (većini ljudi to sine tek kad pomisle da im je ugroženo neko od u.zajamčenih prava), ali ništa strašno, tako da se bore (ili misle da se bore) iz sigurnosti svog doma.

Dobra je stvar što neće nikad pobijedit, jer u biti i nisu pozitivci.

Uf, ovo nije dobra priča za subotnje veče.

1. bog voli parazite

2. bog me voli

______________

Ja sam parazit?!

-_-

ne svidja mi se moja teorija urote

-_-

1 Komentar »

carrus navalis

Ovo je jučerašnja vijest.

Cijena ulaznice je bila 150 kn.

Švecki stol, živu muziku i lutriju, a štajaznam koliko bogatu, su biće skupili na cesti, budući jih niko nije tijo.

Ali bitno da se ekipa, koja je napokon dobila priliku da bude netko drugi, dobro zabavila. Opet na račun onih, koji možda i ne bi htjeli biti tako očit izvor tuđih prihoda niti zabave.

Samo me zanima, jesu li došli na sjajnu ideju gledajući amerčke sapunce ili se je kogod od njizi stvarno školao po bijelom svijetu, pa sad na ho-ruk prenosi tekovine civilzacije.

Komentiraj »

ledeno doba

imam bugance na cijeloj ruci. na obje dvjeje. kao da su narasle za par brojeva. (sreća, imam kineske rastezljive rukavice.)
jako me boli dok tipkam, dodirujem, gledam (ih).
ovo je najduži zapis koji sam ikad napisala.

Komentiraj »

crne kese za smeće lete visoko

Gledajući iz perspektive anđela:

cesta je sjajna guja, prignječena šporkom čizmom, da ostane.

gladni galebovi bjesomčno kruže, nisko, niže.

eno hičkoka!

strava & zima spustile su se na ravne krovove zgrada (na sve, osim na moju).

morti poletio bi depresivac?!

Jedna je crna  kesa za smeće već deseti dan što znam ukras ogoljena stabla desetog u nizu pod prozorom mi (i anđeli imaju kuće s prozorima za gledati kroz).

I sad,

ko je tu kesu tamo stavija?

 

Komentiraj »

verba tene, res sequentur

Rekla bih da su važne. Ako ne i najvažnije.

Da se spomenem onih ‘naučnih radova’ u kojima se razglaba zbog čega gladni hrčak radije vrti kotač nego da uzme hranu.

Čitav poznati svijet je sazdan na iluziji, magli = jeftinoj zabavi.

* radije ću bit nesretna i gnjevna, nego da pokrenem malim prstom (i izazovem snježnu lavinu u nekoj ruskoj pustopoljini) (teorija kaosa), i isčeprkam se iz gliba nesreće i gnjeva *

Žao mi bude: kad vidim da ulažem neki trud, a da mi se ništa ne vraća. Zar ne bi trebala vrijediti ona maxima ”kol’ko daš tol’ko dobiš” i ”dobro se dobrim vraća”??

Zar je moguće da ne dajem ništa? Nekmoli dobro?! Jer, upravo toliko mi se vrati.

A ondak sjednem da mozgam:

Prije nego postanemo svjesni samih sebe odvojenih od ostatka svijeta, tretira nas se kraljevski (koga više koga manje)… zbog čega je čudno ako ti netko sad kao već odraslom posveti kakvu pažnju? To je tvoja pažnja, ti je zaslužuješ, zaslužio si je rodjenjem! I za nju ne trebaš ništa dati zauzvrat.

Vidjela sam poruku…

Ti nisi kralj. Svu paznju koju si dobio, dala sam iz sebičnih razloga. Zato nisam dobila ništa zauzvrat! Sad skontaj: je li to neka vrst pjesničke pravde.

Komentiraj »

fear leads to anger. anger leads to hate. hate leads to suffering.

Još jedna priča o sipanju zloće.

Jučer sam slušala na radijo splitu nekog intelektualca (prof. sa pravnog fakulteta) kako huška ljude, koji su se polomili na ovom snijegu i ledu, da tuže grad, ne samo za troškove liječenja nego i za duševne boli (!).

Danas je osvanula peticija u kojoj se traži smjena gradonačelnika (još jednom!) (još jedna!).

Jučer mi je bilo smiješno slušati intelektualca dok je pričao kako je On dugo vremena živio i studirao u zagrebu i kako tamo često pada snijeg i kako ni jedan gradonačelnik nije nikad proglasio sniježni dan, i kako ovo šta se u nas dešava je sramota i sprd (dobro ne baš tim riječima, ali…), a spikerica mu sekundira:

‘Svi smo mi studirali u Zagrebu, i istina je, nikad u svijetu nije bio proglašen snježni dan!’

(baš ovako!) (zagreb – centar svijeta)

Za to vrijeme gradonačelnik mudro šuti i stoji sa strane (tako se bar čini). Samo sam jednom čula da je rekao da se jedino u splitu, pulitika tura i sa vremenskim nepogodama. (more bit baš ovim riječima. ko će to više pratiti.)

Mislim se, bolje politika nego biznis.

Je li netko čitao Naomi Klein?

<naknadna pamet: u nas politika i jest najunosniji biz nis>

<bozeprosti, i jedini koji je plaćen>

<ko je ono rekao da se ne živi od govorancija, i di je taj sada?>

Komentiraj »

nestašica krvi

Evo sad je javila spikerica na radijo splitu!

Da, padalina o kojoj sam samo jedan post niže, još uvijek čini svoje.

Kaos!

Kolaps!

Kako ja gledam: prirodna ‘nepogoda’ bi nas trebala sjetiti da nismo sami u svemiru (:-), te da smo prah, i da ćemo se u prah pretvoriti.

Ali to govori optimist u meni.

Nevjerojatno, kako ljudi (makar većina nas) imaju običaj sijati zloću u momentima opće bespomoćnosti. Namjesto da stoje mirno i boga da mole…

Makar da ne slome noge, ako već moraju vrat.

Nestašica krvi, veli spikerica, kanda je nestašica brašna ili soli.

Ne razumijem zbog čega je to ljudski život toliko važan spikerima i profesionalnim spasavateljima.

Jer tisuću sam se najmanje puta uvjerila da nitko ne voli nikog. U stvarnom životu (kao ni u virtalnom) nikome zaista nije stalo ni do koga.

 

Komentiraj »