rezonanca

(nema veze s rezonom)

umjetnost je bijeg od osobne emocije

dana 23 veljače, 2012

Ne volim umjetnost. Ovdje mislim na način na koji mi je prezentirana. Dakle, kao nešto pred čim moram ničce pasti i nešto umno prozboriti. Jer, ako šutiš – znači da ne razumiješ i da nemaš duha da razumiješ. A ako pak zboriš: božemoj, ionako nitko te ne sluša. Dok god izgledaš lijepo i zaneseno. Te ako te prati ista takva intonacija.

Naslov nije moja umotvorina. Ukraden je od umberta eca. Ne znam kom ga je on ukrao.

Povod zapisu je dječak kojeg svaki dan moram gledati. Po sili dužnosti. U biti ne moram ga gledati, ali on se nekako uvijek tu namjesti. (”tu” je putanja od točke A do točke B, koju moram prijeći da bih stigla od A do B ili obratno) (dakle, dječak je nešto poput izloška na tom putu) (točka C nikako nije)

Dječak je invalid. Upisan u regularnu školu, jer su njegovi roditelji zaključili, da ”ako je invalid tjelesni, ne mora biti i duševni, to jest, ako se ne može razvijati tjelesno (kroz sportska natjecanja) neka se onda BAREM razvija na ovom drugom polju.”

Tako je makar meni rečeno.

Rečeno je također i da dijete nema ”mentalnih sposobnosti” da bi pratilo nametnuti mu plan i program, ali… neka ga! (tu zamisli lice puno dobrote & sažaljenja) (empatiju preskoči)

Ne da mi se nabrajati koliko je školski kurikulum zatupljujuć i za zdravu djecu. To se nekako podrazumijeva. Nije mi jasno kako su roditelji koji su i sami prošli torturu masovnog školovanja zaključili ili odlučili da baš to žele i svom bolesnom djetetu, ako mu već žele dobro.

Analiza um. djela:

Da li dijete ”koristi” situaciju, ili pronalazi sebi kakvu zanimaciju ili utjehu u tome što ”gnjavi” sve ostale? Je li njegova uloga u razvikano teškoj školi (uopće na životu & svijetu) da nas sjeti da smo smrtni (prah si bio u prah ćeš se pretvoriti) ili da moramo biti zahvalni bogu što nismo u njegovoj koži…? Mali milion toga bi se imalo za nabrojit, umjesto toga samo ću ovoliko:

Gadi mi se kad pomislim na njegove roditelje koji skupljaju poene kod boga ili kod rodbine prijatelja i susjeda na račun svog bolesnog sina.

Gadi mi se škola koja je pristala na njihovu igru pogotovo jer znam da za svako dijete s posebnim potrebama, pogotovo za tjelesnog invalida prima određeni postotak – znači DOBIJA NOVAC poreznih obvenika samo zato što puštaju to dijete da sjedi u drvenoj klupi.

Gade mi se zdravstvene i socijalne službe što do sad nisu smislile bolji način. Bolji za djecu, ne za sebe. Naposljetku, oni ŽIVE od tuđe nesreće i bolesti. Da nema tuge ni buge oni bi bili “jadni nezaposleni”. Ali nije to što mi se kod njih najviše gadi. Najviše od svega mi smeta licemjerje.

Totus mundus agit histrionem.

Umjetnost ne volim.

<promaših si svoju temu>


2 responses to “umjetnost je bijeg od osobne emocije

  1. […] svi vide i znaju šta ne štima: Kriza je Morala, Identiteta, baš kao što je na snazi EKONOMSKA kriza tj. Nema se para!: pa zamisli da se još ukine BROJČANO […]

  2. […] previše sam puta već pisala o tome, kako od svega najviše prezirem licemjerje (ovdje i ovdje i ovdje i ovdje), pa da se ne ponavljam, samo ću podsjetiti da su u staro (ali ne toliko davno) vrijeme, […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: