Jeste li gledali?
!!!
Cijena kino ulaznice je tridesetak kuna (ne znam točno jer ne pohadžam, ali onako odokativno… ne može bit više, a manje nije.)
Vaka je računca: izlazak u kino minimalno sto kuna, jer nećeš ići sam, a i uzus je da se u kinu grickaju grickalice, a pošto je seljački da kupiš u samoposluzi kesicu štapića po kunu sedamdeset, kupićeš kokice po deset ili petnajst. I, jasno, sokić. Skontasmo, daklem, minimalno sto kuna za sat i po (maximalno) zabave.
A zašto?
E da bi imali o čemu pričat sljedećih par dana.
Najprije se isčuđavati, kako to tvoji prijatelji(?) i poznanici još nisu pogledali svjetski(!) poznatu(!) komediju od svjetski(!) poznatog(!) komedijaša(?).
Kad svi pogledaju i to čudo, da ga zajedničkim snagama morete temeljito iskritizirat! Ako ste intelektualac.
Prepričavat svinjarije. Ako ste klinac.
<Nabrajala bih dalje, ali nemam predodžbu o rečenom, jer ne namjeravam gledati… Nisam vizualac.>
I naposlijetku da biste konstatirali kako se tema ‘isfucala’ jer film uopće nije nešto i sve je to napuhano reklamama i žalibože para koje smo potrošili na to daprostitesranje!
Pa tako do sljedećeg daprostitesranja.
pada mi na pamet nešto znakovito što naizgled nema veze s temom:
Nekoć davno (tako sam pročitala) formalna se edukacija sastojala u tome da se trenira memorija. Bilo je nužno zapamtiti napamet što više podataka. S vremenom, tj. od vremena kad je informacija postala moć (umjesto? znanja), dakle, od kad nas se zasipa podatcima i podatcima ove i one vele, sve se vrti samo oko toga da što više zaboravimo, da jedno istisne drugo. Pretvaramo li se u strojeve, koji kad ih zatrpaš poslom jednostavno riknu, pa zbog samozaštite, sve trivijaliziramo? Ili se informacije ponašaju po darwinovoj teoriji evolucije, te samo najizdržljivije opstaju?