rezonanca

(nema veze s rezonom)

neobičan slučaj susjedne zgrade

Sinoć sam, sjećam se, ostavila polupunu čašu vode na radnom stolu. Do sada je ostao u njoj samo bjelkasti talog. Toliko je vruće.

Na zajedničkoj terasi susjedne zgrade, već treći dan, što pratim, suši se nekakav narančasti prekrivač. Pretpostavljam da se suši, jer nema vjetra za vjetrenje. Isto tako pretpostavljam da je prekrivač, iako bi mogao biti i veći tepih. Rekoh, nema vjetra da bi zalepršao.

I sad:

Na ovoj vrućini. Pa tri dana. Za redom. Što pratim, jer moglo bi biti i duže.

Pitanja:

Je li moguće da ga je gazdarica zaboravila ili… da nije umrla? Možda je tkan od kakvih specijalnih ultrastarinskih vlakana koji bi zahtijevali poseban trodnevno sunčan tretman? Ili možebitno sve gazdarice u susjednoj zgradi imaju iste prekrivače pa ih peru i suše na smjene?

Oglasi
Komentiraj »

ljeto

Sve i da nisam pratila na vijestima (u zadnje su vrijeme vijesti slične teen-emisijama), znala bih bez greške: najkraća noć na zemlji, najdulji dan – makar u mom dijelu svijeta.

Pohodili me duhovi u snu, a jedan od njih je imao tvoj tužni oblik. Sav u bijelom, u dugoj halji, da, da, sve lege artis, sa licem tako bijelim kao da je posuto brašnom. Imao je malo veće lijevo uho, i nešto mi pokušavao reći. Telepatski.

Onda su mi kroz san prosli svi oni ljudi o kojima ne mislim uopće: oni kojima sam ja mrtva, i oni koji su mrtvi meni: Neka plavuša, koju nazvah Jagodom, i njena debela kći. Kolegice iz srednje škole, tete iz vrtića… Govorili sve mumljajući i trtljajući, a ja u toj buci i huci jedino htjela uzeti za ruku onog tužnog duha da bi se uvjerila da je stvarno tako mekan kao što izgleda.

Sad, u drugoj najkraćoj noći u godini, kad samo po znojnoj koži znam da sam odvojena od ostatka svijeta, samo čekam da se javi ššššššš

Komentiraj »

sve po 3

Najprije sam zgazila u govno. Klizila sam po njemu i po pločniku, ali oplesti nisam uspjela, jer sam dobro uvježbani jogin (-ica, u stvari).

Onda me skoro pomeo bus. Desetka. Stari model. Onaj koji vozi samo na puni sat. Sve do groblja.

Treća se očekuje.

Jedino se ne zna, da li sreća ili nesreća. Jer ipak nisam slomila ništa, niti sam na groblju (ovako niti onako).

Komentiraj »

sancta simplicitas

Jedan je pametan(?) čovjek rekao da samo dvije stvari nemaju granica: svemir i ljudska glupost.

Neki je drugi praveći kompilaciju djela tog pametnog(?) čovjeka, stavio izreku na istaknuto mjesto, te se, budući da je kratka i lakopamtljiva, zadržala kao narodna mudrost.

Jedan treći je posudio kompilaciju, pročitao mudru izreku (možda je jedino nju i vidio, a možda je jedino nju upamtio), te je počeo ponavljati kao nešto istinito & mudro.

Sad slijedi priča, koja naoko nema nikakve veze s naslovom kao ni s uvodom:

“Prijateljica” mi je poslala uvredljivi mail. Odgovorila sam joj, pristojno je upozorivši na to što je uradila. Vratila je još bezobraznije. Sa slikama. Napola ozbiljno, napola ljutito, i napola kroz šalu (tri polovice? nemoguće. briši treću!) sam je zamolila da mi više ne šalje poruke mailom. Ako mi hoće nešto reći, neka mi kaže otvoreno i u četri oka, ili neka šuti, pa se ne moramo niti razgovarati.

Dakle,

ne pokušavam napisati priču o tome kako nas tehnologija razdvaja. naprotiv, mišljenja sam da nas je više spojila i povezala i otvorila nam vidike (i oči). sretnija sam kad znam s kim imam posla, nego kad moram misliti jesu li ti osmijesi iz stvarnog života, iskreni ili uvježbani.

Sad da nastavim s pričom:

Odlučila je da šuti. Što mi odgovara. Iskreno, nisam nikako mogla dokučiti što mi kod te žene smeta, sve dok nismo počele komunicirati i ‘virtualno’.

Ali, kako se čini, njojzi NE odgovara.

Ne govori mi, i dalje, ništa u lice (pogotovo u četiri oka), ali čujem da širi nekakve priče o mojem čudaštvu. Suprotno tome, ja nikakve priče o njoj ne širim. Iz prostog razloga jer ne mislim o njoj ništa. niti uopće.

Na tom bih mjestu priče stavila ‘KRAJ’

da je bar do mene.

<umišljam sebi da je jače ovo što sam ja napisala od onog što je ova izgovorila da će netko kompilirajući moja djela izvući iz konteksta ovu o otvaranju očiju i vidika koja će se zadržati u narodu kao istinitost i mudrost, odnosno da će pravda, istina & ljubav na kraju pobijediti!>

Komentiraj »

ništa

On ne može podnijeti tišinu. U pozadini uvijek mora biti neki šum. Upaljen televizor ili radio. Klima uređaj. Fen. Bilo što. Dok god ga može kontrolirati. Da zna odakle dolazi. Da je bezopasan. I da ga može isključiti kad mu se prohtije. Ali prohtjet mu se neće. Jer ne podnosi Tišinu.

I kažem Tišinu namjerno. Jer zvukovi ‘velegrada’, obitelji, kućnog ljubimca…, također idu pod nepodnošljivo.

U gradu te uvijek može pomest autobus, ili ti cigla može pasti na glavu. U obitelji uvijek vreba svađa ili nadmudrivanje. Kućni je ljubimac gnjavaža, ako je preko tri minute.

Suprotnost toj buci je tišina. Ta tišina je dobra.

Ali Tišina. Kad nikog nema, kad nikog nema, kadnikog nema, kad nema nikog i kad je tiho tiho je ko u grobu i to ne može podnijet tu grobnu tišinu tu prazninu tu rupu u koju ulijeću duhovi prošlih vremena prošlih života prošlih razgovora u vidu sjećanja priviđenja preuveličanih neiživljenih emocija koje ne zna pretvoriti u nešto dobro.

Pretpostavljam da se boji sebe.

A ja se bojim da tu ne mogu ništa.

Komentiraj »