Jedan je pametan(?) čovjek rekao da samo dvije stvari nemaju granica: svemir i ljudska glupost.
Neki je drugi praveći kompilaciju djela tog pametnog(?) čovjeka, stavio izreku na istaknuto mjesto, te se, budući da je kratka i lakopamtljiva, zadržala kao narodna mudrost.
Jedan treći je posudio kompilaciju, pročitao mudru izreku (možda je jedino nju i vidio, a možda je jedino nju upamtio), te je počeo ponavljati kao nešto istinito & mudro.
Sad slijedi priča, koja naoko nema nikakve veze s naslovom kao ni s uvodom:
“Prijateljica” mi je poslala uvredljivi mail. Odgovorila sam joj, pristojno je upozorivši na to što je uradila. Vratila je još bezobraznije. Sa slikama. Napola ozbiljno, napola ljutito, i napola kroz šalu (tri polovice? nemoguće. briši treću!) sam je zamolila da mi više ne šalje poruke mailom. Ako mi hoće nešto reći, neka mi kaže otvoreno i u četri oka, ili neka šuti, pa se ne moramo niti razgovarati.
Dakle,
ne pokušavam napisati priču o tome kako nas tehnologija razdvaja. naprotiv, mišljenja sam da nas je više spojila i povezala i otvorila nam vidike (i oči). sretnija sam kad znam s kim imam posla, nego kad moram misliti jesu li ti osmijesi iz stvarnog života, iskreni ili uvježbani.
Sad da nastavim s pričom:
Odlučila je da šuti. Što mi odgovara. Iskreno, nisam nikako mogla dokučiti što mi kod te žene smeta, sve dok nismo počele komunicirati i ‘virtualno’.
Ali, kako se čini, njojzi NE odgovara.
Ne govori mi, i dalje, ništa u lice (pogotovo u četiri oka), ali čujem da širi nekakve priče o mojem čudaštvu. Suprotno tome, ja nikakve priče o njoj ne širim. Iz prostog razloga jer ne mislim o njoj ništa. niti uopće.
Na tom bih mjestu priče stavila ‘KRAJ’
da je bar do mene.
<umišljam sebi da je jače ovo što sam ja napisala od onog što je ova izgovorila da će netko kompilirajući moja djela izvući iz konteksta ovu o otvaranju očiju i vidika koja će se zadržati u narodu kao istinitost i mudrost, odnosno da će pravda, istina & ljubav na kraju pobijediti!>
Komentiraj