rezonanca

(nema veze s rezonom)

50+

dana 27 srpnja, 2012

Prije par tjedana, zaustavila me je starica, tu blizu ZAP-a, i tražila 10 kuna, jer još nije stigla penzija. Lomila je prste, cmizdrila. Počela s pričom kako joj je jučer otkriven rak mozga. Sjetila sam se svih prosjaka koje sam vidjela u životu: od ovih “daj dvi kune – fali mi za sendvič” do onih “vatre, vatre, vatreeee” (pa ako imaš vatre, uzmu i upaljač). Profesionalne prosjake tu ne brojim, njih na čudan način, poštujem.

Ova je starica bila, od bivših ljepotica: sa zategnutom pundžom navrh glave i sa šiljastim noktima. Iako prljava.

Dala sam joj 50. Poslušala njenu tužnu priču do kraja. Zamolila je da ne plače, i rekla neka digne glavu. Da je nebo još uvijek plavo i da bog sve vidi i zna.

Je li ta žena bila izgovor mojoj pjesničkoj duši da se raspojasa? Ili mome egu, da se pohvali pred svima (di ćeš javnije od interneta!) “dala sam pet puta više, jer – JA imam!”

-_-

Jučer, opet ispred ZAP-a (valjda je to zborno mjesto novih prosjakinja), opet me zaustavila uplakana stara žena. Izgubila se, nije znala gdje je, sunce joj je tuklo po očima, plakala je, ali govorila sasvim bistro: živi kod opatije, radila u bolnici, ima sina od trisedam i dvije unučice od šest i triipo.

Povukla sam je u hlad. Poslušala njenu priču do kraja. Suosjećajno klimala glavom. Stari ljudi samo žele da ih se sluša. Ne treba njima nikakvih razgovorancija. Promatrala kako se naočigled smiruje. A sunce koje joj je bilo tuklo po očima, sad joj razlijevalo osmijeh po obrazima. Odjednom mi je počela zahvaljivati u maniri profesionalne prosjakinje (“bog ti platio, gospe te čuvala i sveti ante, svu ti sreću svijeta….”)

Je li ta žena bila odgovor na ovu od prije par tjedana? Ili test za moju besmrtnu dušu, kao u bajkama što nekad starice znaju…?

-_-

Priča koja dolazi između ove dvije, makar kronološki, dogodila se na mom radnom(?) mjestu: Skupljali smo po 50 kuna za siromašnu djevojku, da bi joj omogućili odlazak na maturalnu ekskurziju.

Ta djevojka nije jedina koja je siromašna, samo jedina koja se sjetila “zamoliti” (ona, ili netko njen… u svakom slučaju. U čemu je razlika?).

Imala sam točno 50 u novčaniku, ali sam rekla da nemam.

Odslušala kolegice koje su suosjećajnih lica i glasova laprdale o tome kako je TO (pedeset kuna) sića, koju mi nećemo ni osjetit, a tu curu bi mogle ITEKAKO utješit i razveselit. Kako je to mala stvar za čovjeka ali velika za čovječanstvo! Kako se naš kolektiv uvijek isticao humanošću… A onda su napravile popis imena.

Sa stopostotnom sigurnošću mogu reći (jer poznajem svoj “kolektiv”) da me te žene neće smatrati ni škrtom ni siromašnom, već – bezdušnom.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: