lj

Modna savjetnica je rekla nešto poput “Ovog ljeta smo se, unatoč mnogobrojnim upozorenjima, namučili da uhvatimo brončanu boju, pa onda ju i pokažimo, tako što ćemo odjenuti bijelo”.

Zapravo, žena je rekla točno to: Kad čujem kakvu nebulozu, imam običaj zabilježiti, zapamtiti… profesionalna deformacija.

Ovog ljeta imala sam novi kostim, koji sam platila 70% manje, jer je iz prošlogodišnje kolekcije. Dakle, logici usprkos, nije “novi”. Ali crven je, jednodijelni. I planiram ga nositi još koju godinu. Crveni jednodijelni ne izlazi iz mode nikada. A što se mučenja tiče… guštala sam u svakom zamahu rukom, u svakom zamahu nogom. Prstima, ručnim i nožnim. I ne sjećam se da je morska sol ikada bila tako krupna. Niti da je mirisala tako. Ni sunce da je bilo tako blago.

Jesam, brončana sam. I imam bijele trike trake. Po leđima. Ramenima.

Voljela bih

Kad bi ih bar mogao vidjeti

ako ih već ne možeš dirati

e da mi je ono tilo a ova pamet

Nikad nisam bila popularna cura, niti sam se družila s popularnim curama i momcima. Kad od ovih godina gledam na dane odrastanja, oduvijek mi je bilo draže biti malo sa strane: da li zbog tog što sam pomalo lijena, a biti u centru prilično je naporno, ili zbog toga što sam pomalo sramežljiva, pa bi bivanje u centru bilo neugodno, ili zbog toga što sam oduvijek znala da je “većina” površna, a mene su oduvijek zanimale “duboke stvari”. Uglavnom, ono što je u moje vrijeme bilo alter, do ovog je vremena postalo mainstream, a ja još uvijek stojim po strani i ne želim pripadati. Što nam to, dakle, govori o – meni :D … o ova tri razloga koja upravo nabrojah?

Povod ovom zapisu je ćakula kojoj sam, ni kriva ni dužna, postala gl. likom. Kolegice s posla, koje su, kladim se, i u tinejdžerskim danima bile (ili nastojale biti) popularnim curama, a kojima je moderna tehnologija (:D) (misli se na čudo kozmetološko medicinskog napretka) omogućila da imaju ono tilo (iz naslova i narodne izreke), još uvijek imaju i onu pamet (na žalost, ili na sreću, moderna ti tehologija neće omogućiti za mentalno sazoriš).

Znate ono, kako “zgodne” cure, uvijek uhvate u đir one “pametne” (:D) …. One jadne razglabaju o tome kako sam ja jadna jer me zanimaju fizika i filozofija, umjesto da valjda “guštam u životu”.

OK, na stranu s mojim perverzijama, ali kad pogledamo njihovu zanimaciju (mene), … opet ostaje ovo “guštanje u životu”, koje valjda sprovode u djelo neki nama strani ljudi.

<objašnjenje narodne izreke iz naslova:

“E da mi je ono tilo a ova pamet” je vlaško-dalmatinska izreka u značenju “Da sam barem u mladosti znao/la to što sada znam, ne bih sada – plakao/la zbog gluposti koje sam učinio/la” … uglavnom, tako nekako … >

<za majku milu, postajem li popularna cura!?!? ako sam nečija tema!>

pustolovina

“U svakom slučaju, pokloniti povjerenje opasna je pustolovina, a najveća je pustolovina vjerovati.”

<u prvom slučaju, čini mi se, govori o osobi. za drugi nisam sigurna. ne kaže “vjerovati nekome”, otvoren je put i vjerovanju u nešto. dakle, vjeri, općenito. Je li to odgovor na vječno pitanje, zašto smo toliko sami? Jer je lakše vjerovati nevidljivom a svevidećem bogu, nego nekom tko je nalik nama i tko nam je blizu? U svakom slučaju, sigurnije. Jer njegovu ignoranciju možemo tumačiti kako nam drago. Vjernik je pustolov? Zaista, nikad nisam na to tako gledala…Baš suprotno…>

Ona misli da ima duha, ali zapravo ima jezičinu koju ne zna obuzdati.

Njen joj je duh otjerao sve ljude kojima se ikada približila, ali ona misli da je to zato jer nisu bili srodne duše.

Draga prijateljice, nijedna duša, ma kako velika bila, toliku ti sitničavost otrpjeti ne mogaše…

 

E, al aj ti to njojzi objasni!

 

 

izbor

Jedna od onih nevidljivih, dobro odgojenih žena mi je prepričala savjet(?) koji je dobila od nekog, rekla je “hercegovca pobožnog, pa onda mo’š znat da je dobar (savjet)”. Kažem “prepričala”, jer savjete obično shvaćamo u najkraćem mogućem obliku, ponajvećma u formi dicta ili drevne kineske mudrosti od dvije tri riječi maximalno, što ovo nikako nije. Da sumiram, savjet(?) glasi otprilike ovako:

“Dvi su na svitu sile kojima se moraš pokoravat, a da ne ovise o tvojoj slobodnoj volji. Odnosno, nemaš na njih nikakva utjecaja. Prva je božija volja, a druga su ljudi s kojima živeš. Bez prvoga ne smiš, a bez drugih ne mo’š. Ili obrni. Protiv boga ne smiš, a protiv ljudi ne mo’š ništa. Ne mo’š minjat ni jedno ni drugo. A uvik su u kontri. I šta ostaje poštenu čoviku? Da se pokori jednomu ili drugomu. Ako se pokoriš drugomu čoviku, onda si prizna da nisi čovik, i onda si kontra boga. A ako se pokoriš božijoj volji, ljudi će te proglasit luđakom. I malo na svoju ruku. To ti je jedini rizik. Al ne mo’š reć da nemaš izbora.”

 

 

<valjda je jasno zbog čega sam stavila upitnik iza riječi ‘”savjet” u uvodu>

<broj riječi 190>

stanice i stranice

Upravo čitam “Biologiju vjerovanja” Brucea H. Liptona, pisanu razumljivim jezikom u vrlo poštenom prijevodu Gorana Bosnića. Temeljito je zaštićena autorskim pravom da me je strah iznositi dojmove ili prepričavati spoznaje, čak me je strah i preporučiti je, iako mislim da bi bila korisno štivo većini ljudi koju poznajem. U biti svima. Poznavala vas ili ne.

Svejedno,

ako ste u mogućnosti posudite knjigu Bruce H. Liptona “Biologija vjerovanja – znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom”, TELEdisk d.o.o.

ili posjetite http://www.brucelipton.com