Nekad mi ide na povraćanje, iako znam da nisam ništa pokvarenog pojela, niti učinila išta podlo a da bi me naganjao osjećaj krivice. Jest, prijatelju, to je taj ‘osjećaj’ kad moram pisati tebi. Da pustim, prsti da mi kažu koji mi je vrag, a ti da me slušaš.
Ajd’ da ti opet velim kako se sve čini zbrda zdola naopako. I kako je ovaj svijet vrlo nastrano mjesto. Ma znam ja da ljudi govore samo radi govorancije. I da govorancije služe samo za to da se popuni praznina u i oko nas. Riječi više da ne znače ništa. Misli da su doskočice. Da su takmičenje tko će više, a ne tko će točnije i ljepše. Razgovori nisu niti mišljeni zato da bi bili točni niti lijepi. A ako smo nekoć izmišljali jezik da bismo mogli prenositi informacije. Danas ga izmišljamo… jer mislimo da je ono što nas čini boljima od životinja.
Dakle,
bila je tema ubojstvo one Meksikanke. Najprije je bilo likovanja(!) jer je srbin zlikovac, a ne domaći čovjek.
– Otvorili smo se turistima. Jasno da će dolaziti svatko. I da će se događati svašta.
Onda se, jasno, krivica prebacila na samu žrtvu.
– Tobože sirotica, zna se da je Meksiko prepun sirotinje, a priuštila si je tri mjeseca điravanja po Europi. Nisu to čista posla.
Da bi se završilo(?) sa statistikom.
– Sve više i više je kriminala u svijetu. I nije naša zemlja izoliran slučaj. Navodno je svaka četvrta žena u svijetu žrtva nekog zlostavljanja. Hm – zamislio se kolega, blaženi među ženama – Svaka četvrta. Jesi li ti? Jesi li ti? Jesi li ti? – pokazivao je prstom u svako četvrtu od nas.
Ne znam kako sam se dovukla do kuće.
Znam da me još naganja osjećaj mučnine.
Jesu li svi ti ljudi skrenuli pameću?
Ili sam ja.
Mora da sam ja. Oni su većina. A većina je uvijek u pravu. Ne može to biti samo isprazan razgovor. Samo govorancija radi govorancije.