Novi nam se instruktor ispričao zbog stalnog osmijeha. Rekao je “Molim vas ne mislite da vam se rugam (da se vama smijem), jednostavno sam takav!”
Smiješno, kako smo tuđi blaženi osmijeh skloni okarakterizirati blesavošću ili podlošću, a u isto vrijeme se kunemo da je to ono što nam je najbitnije.
Smiješno mi je i značenje ove riječi. Dvoznačnost. I činjenica da nam je lakše prihvatiti ono loše.
Podrugljivost se smatra duhovitošću. Sreća glupošću.
Lakše je ostati nego otići.
Tuga je lakša.
Ljudi neki oslanjajući se na obećanje: “Sutra”, godinama oko vrata tih lutaju, a “Sutra” ne dolazi nikad.
Puno vremena treba da najdublja svijest čovjekova postane očigledna, i u krupnim i u sitnim stvarima,
da bi znali da li je blago ispod zida tijela njegova, ili je tamo kuća puna zmija, mrava i aždaha.
Kad postane jasno da je bezvrijedan, život tragača je već prošao: koja korist od znanja?
Nekad mi ide na povraćanje, iako znam da nisam ništa pokvarenog pojela, niti učinila išta podlo a da bi me naganjao osjećaj krivice. Jest, prijatelju, to je taj ‘osjećaj’ kad moram pisati tebi. Da pustim, prsti da mi kažu koji mi je vrag, a ti da me slušaš.
Ajd’ da ti opet velim kako se sve čini zbrda zdola naopako. I kako je ovaj svijet vrlo nastrano mjesto. Ma znam ja da ljudi govore samo radi govorancije. I da govorancije služe samo za to da se popuni praznina u i oko nas. Riječi više da ne znače ništa. Misli da su doskočice. Da su takmičenje tko će više, a ne tko će točnije i ljepše. Razgovori nisu niti mišljeni zato da bi bili točni niti lijepi. A ako smo nekoć izmišljali jezik da bismo mogli prenositi informacije. Danas ga izmišljamo… jer mislimo da je ono što nas čini boljima od životinja.
Dakle,
bila je tema ubojstvo one Meksikanke. Najprije je bilo likovanja(!) jer je srbin zlikovac, a ne domaći čovjek.
– Otvorili smo se turistima. Jasno da će dolaziti svatko. I da će se događati svašta.
Onda se, jasno, krivica prebacila na samu žrtvu.
– Tobože sirotica, zna se da je Meksiko prepun sirotinje, a priuštila si je tri mjeseca điravanja po Europi. Nisu to čista posla.
Da bi se završilo(?) sa statistikom.
– Sve više i više je kriminala u svijetu. I nije naša zemlja izoliran slučaj. Navodno je svaka četvrta žena u svijetu žrtva nekog zlostavljanja. Hm – zamislio se kolega, blaženi među ženama – Svaka četvrta. Jesi li ti? Jesi li ti? Jesi li ti? – pokazivao je prstom u svako četvrtu od nas.
Ne znam kako sam se dovukla do kuće.
Znam da me još naganja osjećaj mučnine.
Jesu li svi ti ljudi skrenuli pameću?
Ili sam ja.
Mora da sam ja. Oni su većina. A većina je uvijek u pravu. Ne može to biti samo isprazan razgovor. Samo govorancija radi govorancije.
Dammmm! Pa’ne malicu kiše, pu’ne pinkicu vitra – nestane struje. I eto t’! Već smo ka’ počeli vikat: “Sramota! Drugi grad po veličini, a ne drugoga reda!!!” (II.)
Glavobolja grune glavom eda bi petar prepleo petlju (Aj, sad to reci brzo, pet puta zaredom!) – Je l’ trud nekad reć nešto lipo? Nije? Pa molim.
Cak! Eno je, došla je.
I već susjed odozgora mora nešto hitno i neodgodivo pneumatskim čekičem začekičat. A susjeda, preko puta paštafažol svarit, i sa svinjskim nogicama.
U glavi mi kuca. Skoro da će prsnut.
<a valja nam jošte popodnevnu odradit>
Dakle, sjedimo mi za zajedničkim stolom i svatko gleda svoja posla. Onda, najedanput, na sredinu, tresne njezin ajfoun od tri tisuće kuna. Zatim sunčane naočale od tisuću i po. Potom, kad svi dignu glave, uleti najprije guzicom. U onim gaćama niskog struka. Da svi znaju da ima ona dva razdjeljka, jedan naprijed, drugi otpozadi. I na koncu, kad zamahne kosom, vidiš da je dobrano prevalila četrdesetu, te da je upravo skontala najvažniju životnu lekciju o prvom dojmu koji je najvažniji.
