rezonanca

(nema veze s rezonom)

heraklo na raskršću

Nekoć sam imala prijatelja koji je imao petero djece. Štreber, kakav već jest, okružio se knjigama, udžbenicima i priručnicima, počesto je i mene uzimao u obzir savjetnički. Što i nije bila tako loša opcija, obzirom da svoje djece nemam, a djeca su mi “posao”, pa se teoretski i primijenjeno teoretski u djecu razumijem. Ali, kako mi je prijatelj bliži (srcu i ostalome) od roditelja mojeg posla, koristila sam se malo drugačijom metodom. Ukratko, smetalo mi je kad bi govorio o njima kao o objektu promatranja, i kad bi ih uspoređivao, međusobno ili s drugom djecom iz kvarta, škole, dvorane za treniranje… Koliko puta sam od starijih&pametnijih čula, vidjela, pročitala, da je dijete prilika za novi početak, za ispravljanje pogrešaka, za nadoknađivanje propuštenog. (jedan od razloga zbog kojih NE želim imati svoju) A ovdje, na praktičnom primjeru vidim kako on propušta svoje prilike. Ne znajući.

U ovom se sastojala moja metoda:

On kaže: Tako sam se naljutio na XX! Učinila je to i to, dok smo bili u gostima, a kad sam je poslije LIJEPO I STRPLJIVO pitao zbog čega se ne ponaša pristojno, rekla je da ne zna.

Dakle, on misli da je bitno s djetetom razgovarati i da će govorancija popraviti stvar.

Ja kažem da dijete od tri godine i par mjeseci još ne zna dovoljan broj riječi, kamoli njihovo značenje, pogotovo da ne zna imenovati osjećaje i iznositi razloge za i protiv, tj. dječija retorička škola JOŠ nije izmišljena. (jamačno će u dogledno vrijeme i to nekom lumenu pasti na um) i ispričam kratku pričicu (mutatis mutandis) (fala bogu da se ne sjećam tako daleko u prošlost) iz svojeg ranog djetinjstva.

On, razumljivo, gubi živce i kaže da mu ne treba šesto(!) dijete.

Namjera mi je bila (a tu nikad nisam uspjela verbalizirati, zato je ostavljam ovdje) natjerat idiotskog roditelja da se sjeti svojih ranih dana. Ne zato da bi, kako govore stariji&pametniji, ponovno proživljavao djetinjstvo, nego da mu pomogne u razumijevanju vlastitog djeteta. I ne zato da bi, kako govore stariji&pametniji, popravljao svoje pogreške, nego zato što to što sad ima svoju djecu ne znači da je automatski odrastao i da mora znati sve. Pogotovo što još uvijek misli da to “sve” piše u knjigama.

Komentiraj »

kvaliteta života

Rekla je: Uću ti u knjige! Studenti će učit po meni!

A meni, po glavi, svi oni stihovi i citati, koje smo morali prolaziti za lektire, i činilo se da nije to neki težak posao, naime stihove klepat, i maštalo se u ono doba, ali sasvim neosnovano, o tome da naša imena budu na zadnjim stranicama, ispred zagrada s četveroznamenkastim brojevima, jer tek tada si faca, tek tada te historija upamtila, a smrt te nije izjednačila sa svima ostalima.

Pitala sam hoće li to imati kakvog značenja za nju.

NE! – nastavila je s jednakim ushitom – Ali pomoću možda nekome iza mene! Nekome će se možda moć i popravit kvaliteta života. Ali meni je kasno.

Kad mi netko kaže

Kad čujem da tko spomene

dakle

Kvalitetu života!

U čemu bi se ta sastojala? Što bi značila?

S novim bubregom mogla bih još slanije jesti? S novim očima bolje vidjeti (bako), kako onaj ima/može i ovo i ono, ili gle! novi kul filmić ili spotić? S novim srcem navalit na j… političare i popove i učitelje i roditelje i nastavnike i ? I sve iz sigurnosti svog doma kojeg možda uskoro neću imati jer sam ga stukla za kredit za taj novi bubreg oko srce_

Koliko smo puta pričali o tome?

Ona će ući u “medicinske knjige”. Je li to bolje od onih pet minuta slave? I u čemu bi bila razlika?

U licemjerju.

lice mjer NO? NE? Sigurno?

Sretna sam samo kad sam sama i kad ležim na suncu.

Zašto je, oh reci mi zašto, u ovoj noći tako teško sunce zamijeniti mjesecom?

Komentiraj »

krokodilsko srce

Imam teoriju koja ruši teoriju Davida Ickea o gmazovima rušiteljima svijeta naših snova i koječega svega.

Ickea, naravno, još nisam pročitala (misli se na njegova djela) (uostalom u čemu bi bila razlika?), ali upravo dovrših tiskano izdanje Krešimira Mišaka (nikad nisam sigurna dekliniraju li se muška imena i prezimena ili samo prezimena) “Sve piše u novinama…” i to je bilo sasvim dovoljno za gradnju teorije koja ruši teoriju Davida Ickea o gmazovima rušiteljima…

Znači, sve stoji, bankari židovi barak obama štedne žarulje & europska unija, a onda pada kad se spomenu gmazovi žderači ž. energije, zašto?

Na jednom sam pametnom blogu imala pročitati da, ako je sve to tako, i ako su ti moćnici tako moćni, kako to da je nekom poput D.I. uspjelo sve iznijeti na vidjelo i još knjige pisati i okolokole po bijelom svijetu na glas o tome govoriti – bez posljedica. Ergo, NIŠTA od toga NIJE tako!

 

Maloprije, kod Mišaka pročitah, opet vrlo uvjerljive dokaze o postojanju velike gmazovske zavjere, sa nekoliko priča vidjelaca ljudi-gmazova –> Mišak čvrsto vjeruje da gmazoljudi postoje i da nama ne snuju dobro.

Na jednom mjestu govori kako je slučajno otkrio da su srca koja si mi poklanjamo za valentinova i koja smatramo simbolima ljubavi, zapravo KROKODILSKA ili ZMIJSKA srca, jer ljudsko je, kaže, srce okruglo, a gmazovsko je pri dnu zašiljeno. Napisao je, da kad je to rekao D.Ickeu da je ovaj prokomentirao kako je to tek vrhunska gmazovska podvala ljudskom rodu.

E tu se Meni upalila lampica :D

Vjerujem i ja u postojanje više entiteta. ALI gmazovi nisu negativci. Nekako sam sklonija vjerovati da se radi o drevnim “božanstvima” koja su dolaskom “novog doba” svrgnuta sa trona. Mislim da se tu prije radi o personifikaciji “stare mudrosti”, koju u SVIM mitovima predstavlja Zmija (zmaj, ili krokodil – gmaz).

Po meni, se dakle, vrhunska podvala sastoji u ponovljenom demoniziranju zmije kao simbola mudrosti, kako od strane novih religija, tako i sada od njihove “alternative”. I po meni je sami Icke zbog toga vrhunska podvala. On služi za odvraćanje pažnje i za prokazivanje nedužnih za krivce.

!!!

Čijom glavom misliš ako misliš glavom Davida Ickea? :D

Kad se sljedeći put okreneš oko sebe tražeći bilo kakav smisao u ovom svijetu kojim vlada površnost… što je to što ti fali, i što je ono čega se najviše bojiš…

… treba ti smisao, ili ti treba neprijatelj?

Zmije, zmaje, kokrodili ti nisu neprijatelji, njima se živo fućka za nas!

I htjeli bi da se i nama za njih.

 

<meni treba prijatelj>

Komentiraj »

….t.

~~~a baš smo pričali o … ~~~

13. studenog – Svjetski dan ljubaznosti

Na inicijativu Svjetskog pokreta za ljubaznost, u Tokyju je 13. studenog 1998. godine održana konferencija o ljubaznosti i tom je prilikom donešena posebna deklaracija koja među ostalim govori o toleranciji i prihvaćanju različitosti.

Naglašavajući važnost spomenute deklaracije, upravo je 13. studeni odabran kao Svjetski dan ljubaznosti i već se punih devet godina obilježava u cijelome svijetu. Taj dan je prilika da razmislimo o svojim dosadašnjim postupcima, postavljajući se iznad teritorijalnih, kulturoloških ili religijskih granica te da shvatimo da smo dio globalnog društva jer nismo niti bolji niti lošiji od pripadnika drugih kultura, rasa ili religija.

Svjetki dan ljubaznosti posebno se obilježava u Kanadi, Japanu, Australiji, Nigeriji i Saudijskoj Arabiji, a zadnjih nekoliko godina sve veću popularnost ima i u Indiji, Italiji, Singapuru i Velikoj Britaniji.

Ako ništa drugo, na ovaj dan najdražim osobama možemo pokloniti cvijet ili im se barem nasmiješiti. :)

<preneseno s portala skole.hr>

Komentiraj »

idio.i

Kad posegnem za rječnikom, onda znaš da nije dobro.

Neki dan sam na pollexu povukla vraga za repicu pričom o idiotima, tako da ću je morati nastaviti ovdje, budući onaj nevin blog možda čitaju i djeca.

Najprije po Klaiću:

idiot, idiotija v. idiotizam.

idiotizam, -zma (grč. idiotes – nestručnjak, neznalica, šeprtlja; privatan, samostalan) 1. slaboumnost, tupoglavost, blesavost, glupost; 2. gram, osobitost, osebujnost u govoru, narječju (isp. idiom); idiot priglup čovjek; blesan; duševno zaostao čovjek; isp. kreten; prid. idiotski; žen. idiotkinja.

Znači u spomenutom postu sam počela od don(?) I. Grubišića koji je svojevremeno ljude, po novinama i po televizijama, nazivao idiotima. O grčkom značenju riječi će ovdje (ili tamo) još biti govora jer sam napravila malo istraživanje. Ali vidi se i iz Rječnika stranih riječi, da je jezik tj. značenje riječi, lijepo mutiralo od onda do sada; idiot uopće ne mora biti nešto loše.

Ali loše je, jako loše:

Jedna je gospođa zabavljala društvo pričom o nekoj obitelji koja ima sina idiota. Pravila je grimase, oponašala način govora, rječju bila duhovita.

– Mme meni kako me je uštinija, još me i sad boli.

Ekipa se smije. Ona poteže samu sebe palcem i kažiprstom za obraz. Slikovita je.

– E, smijte se vi, a kako su meni suze potekle.

– A šta su ti potekle? To znači da si još poželjna!

Molim?

Ahahahaha

Gospodin, koji je izgovorio panč lajn, je svojevremeno jednoj curi koja je kasnila na bus zaželio da joj stane neki paravinja.

Ekipa se isto smijala.

Ja mislim da je problem u meni.

Jedino meni nije smiješno.

Dapače, skvrčio mi se želudac i

Definitivno je problem u meni.

<ne znam je l trebam naglasiti da se radi o ekipi iz zbornice, onoj koja “odgaja” djecu, tuđu i svoju>

<jer da je to priča sa zidića ili iz autobusa ili… ne bih toliko sumnjala u sebe>

Komentiraj »

tajna vjere

Otkako sam počela pratiti ekonomsko geo političke vijesti, sve više dolazim do toga da je u pitanju, ne samo neka nova nauka, nego neka nova religija. Evo, naoko bezazlen(?) i besmislen naslov na indexu, samo je učvrstio moju klimavu slutnju. “Investitori nam VJERUJU”.

Tako to krene, od uvjeravanja, preko vjerovanja, do prevare. Historija religije.

U podlozi zamisliti Madonnu “Like a prayer” (možda bi se i potrudila naći video kad bih imala čitatelja i kad bi mi bilo stalo)

Komentiraj »

normalizacija nenormalnog

Sjećam se vremena kad su joj sve učiteljice bile mrske, pa je mrzila i mene. Ali dobro, te sestrinske mržnje idu u prošlost do stoljeća sedmog. Z. civilizacija je, kažu sazdana na bratoubojstvu, valjda bi se negdje i sestrama moglo mjesta naći. Jer se dobro sjećam i kad me je gurnula u potok i kad me gušila jastukom i nagovorila zajedničke ‘prijateljice’ da me namlate.  Ali nekako misliš da ste sestre i da onda to ne može biti loše. Nekako ne zamjeriš. Do nekog trenutka.

Neki dan mi priča, kako je prezadovoljna s učiteljicom svog starijeg sina, jer je tako mila i mlada i nekako je podsjeća na mene. Gle, mislim se, sad zbog mene voli sve učiteljice! Tko zna sjeća li se one stare mržnje?

Šta hoću reć?

Ne znam.

Ali nameće se pitanje: što je tu (ne)normalno?

Ako smo se složili da povijest skoro svake velike civilizacije kreće od nekog zločina, pa ako idemo od makro plana prema mikro, zbog čega velike civilizacije i njihove početke veličamo i napamet učimo u školama, a unutarobiteljske razmirice tretiramo kao bolesti koje se trebaju liječiti? Ja nekako ne vjerujem da su se sestrinski osjećaji moje sestre naglo promijenili, prije sam sklona povjerovati da se pod utjecajem ovog ili onog zasramila prirodne netrpeljivosti, i sad želeći uvjeriti samu sebe u svoju dobrotu i tolerancu, “ispravlja” prirođene “greške”.

I to je taj trenutak kad joj počinjem zamjeravati.

Komentiraj »