Sjećam se vremena kad su joj sve učiteljice bile mrske, pa je mrzila i mene. Ali dobro, te sestrinske mržnje idu u prošlost do stoljeća sedmog. Z. civilizacija je, kažu sazdana na bratoubojstvu, valjda bi se negdje i sestrama moglo mjesta naći. Jer se dobro sjećam i kad me je gurnula u potok i kad me gušila jastukom i nagovorila zajedničke ‘prijateljice’ da me namlate. Ali nekako misliš da ste sestre i da onda to ne može biti loše. Nekako ne zamjeriš. Do nekog trenutka.
Neki dan mi priča, kako je prezadovoljna s učiteljicom svog starijeg sina, jer je tako mila i mlada i nekako je podsjeća na mene. Gle, mislim se, sad zbog mene voli sve učiteljice! Tko zna sjeća li se one stare mržnje?
Šta hoću reć?
Ne znam.
Ali nameće se pitanje: što je tu (ne)normalno?
Ako smo se složili da povijest skoro svake velike civilizacije kreće od nekog zločina, pa ako idemo od makro plana prema mikro, zbog čega velike civilizacije i njihove početke veličamo i napamet učimo u školama, a unutarobiteljske razmirice tretiramo kao bolesti koje se trebaju liječiti? Ja nekako ne vjerujem da su se sestrinski osjećaji moje sestre naglo promijenili, prije sam sklona povjerovati da se pod utjecajem ovog ili onog zasramila prirodne netrpeljivosti, i sad želeći uvjeriti samu sebe u svoju dobrotu i tolerancu, “ispravlja” prirođene “greške”.
I to je taj trenutak kad joj počinjem zamjeravati.
Komentiraj