rezonanca

(nema veze s rezonom)

hipokritova

Koliko vas zna da je ova, na isteku, godina bila proglašena godinom volontera?

Do bro.

A sad, priča:

Gospođa koja je i inače zadužena za dobrotu i nesebičnost, predstavljajući “postignuća svojeg kružoka”, rekla je nešto poput:

– Znate, ta djeca, moji volonteri, ne rade to što rade samo zato da bi popunjavali rupe u vremenu, neki od njih krenu s time (pomaganjem djeci s poteškoćama u razvoju) jer PLANIRAJU STUDIRATI na nekom od POMAGAČKIH FAKULTETA, pa prije konačne odluke žele vidjeti da li je to to što ih zaista ispunjava.

Lijepo.

Pomaganje se treba studirati, da bi se pomagalo kako spada. Inače to nije pomaganje nego gubljenje vremena.

Polupala sam lončiće.

 

Ali

 

Činjenica jest da se baš sve može naučiti. Na fakultetima. Znanje jest moć. Osim ako nije samo sebi svrhom. Tada je problem.

<ne da mi se objašnjavat>

Komentiraj »

stvarne vrijednosti

Ima tome skoro mjesec dana, kolegica i ja smo čekale bus, kad nam je prišla starija gospođa u crnini, proseći. Baš(!) je ispružila dlan prema kolegici i počela zamuckivati kako nema za kruh jer je dala dvanaest kuna za bus. Kolegica je iskrivila lice u nekakvu grimasu koja je trebala biti osmijeh. počela pogledavati mene, pa nju. Pa sve ljude na stanici. Pa otvorila usta da progovori. I prije neg je počela, isresla sam svu siću iz novčanika za siću (da, imam posebni za sitne novce! ne za prosjake, nego za novine ili za bublice ili za kavu) na ispruženi dlan. Kolegica je, vidjela sam, zavrtjela glavom i zakolutala očima i iščeprkala par kuna iz svog pravog novčanika. Onda je došo naš bus, baš filmski!, ukrcale smo se i ona je ostatak puta analizirala odjeću obuću i stvarne motive starije gospođe u crnini kojoj smo dale sitniš. Pokušala sam prekinuti tu govoranciju, upitavši koji bi bili naši motivi, ali pitanje se i meni učinilo glupim, pa sam ju pustila da govori sama sa sobom niti ne klimajući glavom iz pristojnosti.

A prije neki dan, u biti nekoliko dana za redom, ista ta žena (kolegica, a ne ova u crnini) je po školi prodavala karitasove sličice, za pet kuna komad, s pozivom da se uključimo u božićnu akciju za pomoć ljudima u potrebi. Na plastičnim sličicama je otisnut žiro račun, i OIB udruženja(?).

Naravno, nije to činila osobno (ta, nitko ne voli prositi) angažirala je učenike, jer sama akcija je edukativnog karaktera, a ne samo humanitarnog: potrebno je naime, senzibilizirati javnost, potrebno je educirati neuke, potrebno je naučiti djecu (od malih nogu) da je dobro činiti dobro.

Zanimljivost je, da kolegica nije niti pokušala prodati te sličice u zbornici, dapače, cijela stvar se odvijala bez znanja ravnatelja ili voditelja smjene (pitala sam).

-_-

Pet kuna su dvije obične krafne, ili buhtla od čokolade, ili piroška od sira. Pet kuna je kvarat kruva i mala pašteta. Dvije bublice. Pola bureka. Koliko roditelja sprema sendviče djeci u torbe? Većina ih daje đžeparac. A koliko će roditelja pohvaliti dijete što je doma donijelo komadić plastike sa zahtjevom za uplatu? I što se doma vratilo gladno?

-_-

Mali kauboj (učenik u predbožićnoj akciji dobrote) je upao (doslovno) u razred u kojim sam predavala, rušeći klupe ispred sebe i govoreći: “Kakvi ste vi to ljudi, pokažite ljudskost u ovo vrijeme darivanja!”, prije nego sam ga izbacila, istresla sam mu u dlan svu siću iz novčanika za siću, na što je dijete reklo: “Bog vas blagosovijo, sve će se to vama dvaput više vratit.” (Bože, čitaš li?)

Odgovorila sam da ću odmah poslije nastave otić na Pazar i pokušat udvostručit dobit. Svi su se smijali. Ispala sam baš kul. Samo što se ja nisam šalila. Poslije škole, stvarno sam otišla na pazar, i stala između dva švercera: jednog koji prodaje cigarete bez markica i drugog koji prodaje petarde mlađima od četrnaest. Ali nisam dobro prošla: naime, kad zapališ cigaretu, imaš dima, tako kažu, kad zapališ petardu, eto ti veselja, a kad zapališ plastičnu sličicu, ona samo smrdi.

____________________________________________________________________________________________

PING

skupljeno je 150 kn. JA sam dala najviše (jupii). proglasili su me NAIVNOM. znači, najmlađi znaju tko im prodaje maglu? ili je istina da upravo stasava nova sebična generacija malovjernika?

Komentiraj »

o pravima ljudi i radnika

<politički nekorektan post>

<ali, sakriću se iza podnaslova bloga>

Jučer je, slušala sam na radiju, čitav dan, novinarka(!) plačljiva glasa izvješćivala(!) o Prosvjedu roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Skupili su se, jadni ljudi, kiši i vjetru usprkos, da bi upozorili…. Jedna mama je govorila o tome što proživljava u ovoj našoj toj i takvoj državi, i o tome što zapravo hoće / traži. Ona traži za svoje dijete život dostojan života. Ona traži za svoje dijete da ga se integrira i da ga se socijalizira i da ga se uvažava. Ona hoće da ga se školuje, kao i svu ostalu drugu djecu. I hoće da ga se poslije tog školovanja zaposli kao i svu drugu ostalu djecu. Ona želi da ga se primijeti i doživljava da ga se voli i poštuje, kao i svu ostalu i drugu normalnu djecu.

Samo pol dana prije ove Vijesti, išla je vijest o enormnom broju nezaposlenih. Ovih ostalih, normalnih, radno sposobnih.

Glas razuma: Pa ako su radno sposobni, neka rade nešto, umjesto što čameći čekaju da ih naša ta i takva država zbrine!

Yep! Automacki eto ti posla i za novinare, koji će onda izvješćivati(!) o “odljevu mozgova”.

A državi je brinuti se za one koji nisu sposobni i koji ne znaju ništa raditi!

Ček ček, je l se to već desilo?

-_-

Druga priča isto je iz druge ruke, a mjestimice se ubacuje i glas razuma:

Neki XY, koji je svojevremeno bio mlad i perspektivan stručnjak i intelektualac, te se odma nakon faksa ubacijo na šefovsku poziciju firme koja je malo nakon postala multinacionalnom korporacijom, nakon je toga odlučio sa šefovske pozicije, i to svojevoljno!, prihvatiti radno mjesto za tri četri skale niže, jer mu je, pazi ovo! “dosta toga da samo prepisuje brojeve iz jedne tablice u drugu, i tako iz dana u dan, iz sata u sat, pa do kraja života”.

Da, i ja mislim.

Da će za koji dan ili sat, cendrati nad svojom sudbinom: Jao meni, s fakultetskom diplomom, i to pravog fakulteta, a ne nekog učilišta što ti firma plati.., pa gle kako su me degradirali i ponizili, isti oni koji su do jučer trčali za ovcama po brežuljcima.

I sve to preko novina.

A s druge strane, možda i neće. Možda ga je stvarno uhvatila panika da neće moći držat korak, sa svim tim novim i mladim i obrazovanim i bezobraznim i koji neće prezati ni od čega da se dočepaju njegove pozicije za koju, valjda je svjestan, nije morao raditi ništa niti znati ništa. Možda se stvarno radi o spašavanju gole kože.

-_-

 

Komentiraj »

utjeha

Preživjeli smo dvanaesti dvanaestog dvije tisuće dvanaeste!

(OK, to je bilo jučer. Danas je sveta Luce.)

Nije mi bilo jasno, čemu veselje, niti čemu panika, dok nisam vidjela neki sažetak minulog dana: dakle, novinari(!) su složili prilog od sve samih kinezića praznovjernih, te koliko ih se oženilo na spomenuti datum za tobože sreću, te koliko ih je rodilo carskim rezom na spomenuti datum opet tobože za sreću. Jadni kinezići. Stvarno su bolesni.

Kako nikom nije palo na um da kinezići mjere vrijeme na dugačiji način od Nas?

Ma nema veze! Bitno da su blesavi, jadni, smotani, glupi… štagodoš…

 

Komentiraj »

(glava)

Već neko vrijeme pokušavam shvatiti u čemu je stvar, a jutros ga i uhvatih, te promatrah: jednu popularnu ženu, pa jednog popularnog muškarca. I ne kažem popularna, kao štajaznam rozga ili severina, i ne mislim popularan kao gotovina, pardon Gotovina ili ili ili… hm nisam u toku (tijeku), nego ono obično, omiljen u društvu, običnom društvu, a ne televizijskom. Radi se, znači o ženi koja zabavlja pričanjem i izgledanjem, rečenim paradiranjem. I radi se o muškom koji nešto govori govori govori, a svi gledaju njega i smiju se ili osmjehuju.

Ja nisam vizualan tip, da se razumijemo, pa najdobrohotnije podrazumijevam da svi izgledaju jednako dobro ili pristojno (osim ako fizički defekt nije jako uočljiv, u značenju da nekom ne fali noga ili ruka ili). Baziram se na riječi i pokrete. Mirise bih voljela naučiti eliminirat, ali što je tu je.

Prva je žena:

Pretjerala s mirisom u to rano jutro. Što li pokušava skriti? Preteatralna je. Preglumljena. Pretjerana u svemu. A ovako ide priča:

“Ja ono došla, a ona ono, mislim, ma mislim, ono, kad ono, ma moš mislit, ono ona meni, ma ono ono znaš! Ma mislim, dođem, ono tamo, a ono ona meni… hahahahaha, ma molim te kao ono, znaš.”

Svi se smiju.

Jedna je od slušateljica bila hrabra pa se upustila u razgovor: “Ona ona ona, znam znam znam, ono tamo, eEeEe! hahahahahah”

Svi se smiju.

Ja samo mislim o tome, kako ću ove godine preskočit pokazne zamjenice. I osobne, također.

Drugi je muškarac:

Pogolem. Pogrbljen. Od knjiga, ne od kompjutora. Starinski tip. Miriše po cigaretama, što smatram pretjeranim u to rano jutro. A ovako ide priča:

“Ohoho mala! Danas smo u roze. Da li to znači da stariš u duši, pa si se podjevojčila izvana?”

Svi se smiju, a “mala” prednjači. Mislim da se smije da mu ne bi zalijepila šamarčinu (ja znam da ja bi), ili da bi opravdala suze.

“A nije nije” glupača se pravda “Ja to od uvijek… Moja najdraža boja…”

Svi se smiju.

 

zeleno, što volim zeleno. 

zelen vjetar. zelen-grane.

lađu na pučini,

i konja u planini.

 

Komentiraj »

zagrebačka škola

Kako su najavili prognostičari, tako je napadalo (misli se snijega).

Naravno, samo na televiziji. Jer pogled kroz moj prozor kaže suprotno.

Ne,

nije ovo taj komad zemlje (misli se di pada snijeg)

Ništa zato!

Ipak su se obavile pripreme (makar samo u glavi)

o lopatama i o

kesama soli i o

kantama vruće vode

Misli nas vode na

Lanjski Snijeg (pogledati arhivu: veljača 2012.)

Dežurno se laprdalo (mrzim muške koji puno pričaju i smiju se ko drolje) već počelo hvaliti kako je onomad dok su svi jošte gledili kroz ponistre, ON jedini, uzeo lopatu i stao da čisti:

“Zagrebačka škola – snijeg se čisti dok još pada! A svi su me blido gledali, vidi lapana…” OH koliko su bili u pravu.

Kanda snig ne pada i u Imockome i u Lici i Gorskom Kotaru?!

jelte?

Al nemoš drukčije reć da si pet šest sedam godina života potrošio studirajuć u metropoli svih hrvata… pa sis vratijo doma, a ništa pametna nis naučijo.

Komentiraj »