rezonanca

(nema veze s rezonom)

stvarne vrijednosti

dana 24 prosinca, 2012

Ima tome skoro mjesec dana, kolegica i ja smo čekale bus, kad nam je prišla starija gospođa u crnini, proseći. Baš(!) je ispružila dlan prema kolegici i počela zamuckivati kako nema za kruh jer je dala dvanaest kuna za bus. Kolegica je iskrivila lice u nekakvu grimasu koja je trebala biti osmijeh. počela pogledavati mene, pa nju. Pa sve ljude na stanici. Pa otvorila usta da progovori. I prije neg je počela, isresla sam svu siću iz novčanika za siću (da, imam posebni za sitne novce! ne za prosjake, nego za novine ili za bublice ili za kavu) na ispruženi dlan. Kolegica je, vidjela sam, zavrtjela glavom i zakolutala očima i iščeprkala par kuna iz svog pravog novčanika. Onda je došo naš bus, baš filmski!, ukrcale smo se i ona je ostatak puta analizirala odjeću obuću i stvarne motive starije gospođe u crnini kojoj smo dale sitniš. Pokušala sam prekinuti tu govoranciju, upitavši koji bi bili naši motivi, ali pitanje se i meni učinilo glupim, pa sam ju pustila da govori sama sa sobom niti ne klimajući glavom iz pristojnosti.

A prije neki dan, u biti nekoliko dana za redom, ista ta žena (kolegica, a ne ova u crnini) je po školi prodavala karitasove sličice, za pet kuna komad, s pozivom da se uključimo u božićnu akciju za pomoć ljudima u potrebi. Na plastičnim sličicama je otisnut žiro račun, i OIB udruženja(?).

Naravno, nije to činila osobno (ta, nitko ne voli prositi) angažirala je učenike, jer sama akcija je edukativnog karaktera, a ne samo humanitarnog: potrebno je naime, senzibilizirati javnost, potrebno je educirati neuke, potrebno je naučiti djecu (od malih nogu) da je dobro činiti dobro.

Zanimljivost je, da kolegica nije niti pokušala prodati te sličice u zbornici, dapače, cijela stvar se odvijala bez znanja ravnatelja ili voditelja smjene (pitala sam).

-_-

Pet kuna su dvije obične krafne, ili buhtla od čokolade, ili piroška od sira. Pet kuna je kvarat kruva i mala pašteta. Dvije bublice. Pola bureka. Koliko roditelja sprema sendviče djeci u torbe? Većina ih daje đžeparac. A koliko će roditelja pohvaliti dijete što je doma donijelo komadić plastike sa zahtjevom za uplatu? I što se doma vratilo gladno?

-_-

Mali kauboj (učenik u predbožićnoj akciji dobrote) je upao (doslovno) u razred u kojim sam predavala, rušeći klupe ispred sebe i govoreći: “Kakvi ste vi to ljudi, pokažite ljudskost u ovo vrijeme darivanja!”, prije nego sam ga izbacila, istresla sam mu u dlan svu siću iz novčanika za siću, na što je dijete reklo: “Bog vas blagosovijo, sve će se to vama dvaput više vratit.” (Bože, čitaš li?)

Odgovorila sam da ću odmah poslije nastave otić na Pazar i pokušat udvostručit dobit. Svi su se smijali. Ispala sam baš kul. Samo što se ja nisam šalila. Poslije škole, stvarno sam otišla na pazar, i stala između dva švercera: jednog koji prodaje cigarete bez markica i drugog koji prodaje petarde mlađima od četrnaest. Ali nisam dobro prošla: naime, kad zapališ cigaretu, imaš dima, tako kažu, kad zapališ petardu, eto ti veselja, a kad zapališ plastičnu sličicu, ona samo smrdi.

____________________________________________________________________________________________

PING

skupljeno je 150 kn. JA sam dala najviše (jupii). proglasili su me NAIVNOM. znači, najmlađi znaju tko im prodaje maglu? ili je istina da upravo stasava nova sebična generacija malovjernika?


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: