rezonanca

(nema veze s rezonom)

mehanizmi

Imali smo kratak vikend. Subota je bila radna. U ponedjeljak u međusmjeni – natjecanje. Pa redovno, sve do sedmog sata. Ovaj vikend (koji slijedi) bit će glupi maturalni ples, pa je rav. premudro zaključila i slijedom toga odlučila, da u petak treba zaključati školu (zato smo djelali subotom). Maturanti, već drugi tjedan za redom, imaju slobodno. Pretpostavljam da se šminkaju i idu u plesne škole, da se ne bi osramotili na prvom pravom odraslom plesu(?). Sad pazi ovo: nastavnici, oh pardon, Profesori, koji predaju u maturalnim razredima također imaju slobodno, tako da svi prvi, drugi i treći razredi imaju rupe u rasporedima. To se stručno nazivlje “trč, trč, pa sat” ili da budemo precizniji, poslužimo se narodnom terminologijom: “trč, trč, pa rupa”. U tim rupama, sjede pristojna i sramežljiva djeca. Ona snalažljivija sjede ili po kafićima ili na zidićima, ovisno o đžeparcu koji su im roditelji osigurali(?). Itaque, dok radim svoje sate, svako malo mi upadne neki/a drugaš/ica ili prvaš/ica da ga/ju pustim jer ima rupu. Pametna su to djeca, pa ne upadaju čoporativno, nego se jedno po jedno žali na glavobolju, trbobolju ili obiteljske obaveze. A ja sam, bez lažne skromnosti, najstrpljivija osoba na svijetu! Ta svakom je jasno da se u nas najbolje uči za život! Svela sam nastavu (nadam se ne i samu sebe, iako je to neizbjegljivo!) na sprdnju: odslušam litaniju s izrazom sažaljenja, preporučim da se javi i razrednici i ravnateljici te da nazove roditelje, ako dijete kaže da nema mobitel, uputim ga k tajnici škole, “ona ima sve vaše brojeve”, i kad se napokon zaputi IZ škole, osiguram mu pratnju. (zamjenice su u srednjem, neutralnom rodu, i odnose se na djecu oba spola/roda)

Više je, naravno, onih koji se žale na današnju omladinu, sveopći kaos te nepoštivanje profesorskog auktoriteta. Čak je i sama ravnateljica rekla da je dobra stvar ono što nastavnici organizirano (treba li veliko slovo ili znaci navoda? radi se o nazivu civilne udruge) pokušavaju progurati onom svojom peticijom (kad mi se bude dalo tražit, budem stavila link!), u kojoj traže strože sankcije za učeničko ponašanje, ALI (digla je kažiprst) “to bi bilo nešto pre pre pre, jer pazite, mi ipak imamo mehanizme!”

 

 

Oglasi
Komentiraj »

dobro, sad kad znamo da mogu biti nemilosrdna, šta dalje?

 

nemam ja toliko iskustva s narcisima, i ne znam šta dalje?

 

treba li me biti strah? jer osjećam strah. samo ne znam je li njen ili je moj.

 

sad kad sam joj razbila ogledalo, mogu očekivati da će se još većom silinom okomiti na_

 

vjerojatno će

 

gledajući mene gledati vlastiti užas?

 

oh bože moj

 

meni na užas.

 

trebam li polizati sve te riječi, tražiti stražnji izlaz, ispružiti ruku pomirenja?

 

Nema prijateljstva među ljudima i lavovima!

 

_samo što ne znam, koja sam ja_

 

 

Komentiraj »

umjetnost i znanost

Ja ne mogu stalno ponavljati iste priče Uvijek ista upoznavanja uvijek ista dodvoravanja Ponavljanja ponavljanja ponavljanja ponavljanja Od tolikih ponavljanja kako to da lekcija nije savladana i kako to da ne idemo dalje Naprijed Natrag Svejedno Dalje Glupa radio voditeljica mi najavljuje glupu pjesmu samo na svom glupom radiju, a crticu niže svira ista glupa pjesma na drugom glupom radiju, koju najvaljuje drugi glupi voditelj na isti glupi način. I to šareno veselje. Naglasak koji nije ni od ku da. Neka njena izmišljotina. Neka posebnost koju je sama nadjenula sebi. A valjda se i to nekom sviđa. Sve više dolazim do zaključka da je prava sreća što nitko nikog više ne sluša. Inače bi došlo do prirodne(!) katastrofe.

Sad čitam “Povezani” od nekog Nikolasa A. Christakisa i nekog Jamesa H. Fowlera, obojica društvenjaci, a ti koji pratiš moje blogove znaš koliko cijenimo tu granu. Uglavnom, na jednom mjestu, jedan od dvojice, a možda obojica, tvrde da su naši preci imali osjećaje. I kažu da su osjećaji nastali da bi olakšali povezivanje majke i djeteta. I vele da su ljudi biološki opremljeni za vanjsko oponašanje drugih, a kroz oponašanje njihova vanjskog iskazivanja usvajamo njihova unutarnja stanja. “Ako je vaša prijateljica sretna, smije se, vi se smijete, te se u činu smijanja i vi počinjete osjećati sretnima.”

U stvarnom životu mogu vidjeti ljude koji lakše suosjećaju s likom iz sapunice, nego sa članom obitelji. U stvarnom životu svaki dan to vidim. Stvarna sreća izaziva zavist. Stvarna tuga gađenje. Televizija je lakša jer unaprijed zada pogrešno i točno. Crno i bijelo. Pametno i glupo. Samo slijedi smjernice. Radi što i svi drugi rade. Vidi, ono je dobar momak, i gle, ono je loša cura. Nemaš se što mislit. Niti imaš izbora.

A ja ne mogu ne mogu ne mogu ne mogu i neću ponavljati tuđe priče!

Komentiraj »

čudo

Jutros mi je pljusak, na onoj pustopoljini kod tvrđave, slomio kišobran.

Na onoj pustopoljini kod tvrđave, prekoputa privredne banke.

Preko puta privredne banke, pa na nizbrdici, gdje privrednici parkiraju vozilice.

Gdje privrednici parkiraju vozilice?

Na nizbrdici kraj kontejnera, kod privredne banke.

Baš dobro da mi je pljusak slomio kišobran kraj kontejnera!

Na licu mjesta se riješih slomljenog kineskog smeća!

Pokisla k’o miš.

Jer pljusak pljuštaše iz neba iz zemlje.

Hodala po vodi.

 

<i to je jedini razlog zbog kojeg ti pišem ovu ljepu pijesmu -> da se pravim važna>

<krvari mi nos. i krvari mi oko.>

<u podlozi je madonna “like a virgin”>

Komentiraj »

životne vještine

Dragu Ivanu majčinstvo nije niti malo smekšalo. Dapače, sad ima novi uzorak za uspoređivanje, analiziranje, planiranje. Takmičenje.

(Možda sam

u prvoj rečenici umjesto “smekšalo” trebala napisati “promijenilo”?)

Uvijek sam se pitala, kako bi to bilo da ti netko isplanira život i prije samog rođenja pa sve u detalje i do u tančine. Eto kako! Mogućnost pogreške – minimalna.

A što ako se ipak desi…?

Draga Ivana je pomalo neugodna osoba za stajati kraj. Stalno je napeta i svo vrijeme  čekaš_ kad će ti noktima iskopati oči

jer

ne vidiš isto što i ona jer

ne misliš jednako ko ona.

 

Oh da

trebam se smatrati jako

jako

sretnom osobom.

(Draga Ivana, hvala hvala hvala hvala)

Komentiraj »

de lingua stulta veniunt incommoda multa

Lijep i argumentiran zapis o mišljenjima možete pročitati ovdje.

Ja pak Mislim da se ne treba ići u krajnost zabrane mišljenja, dovoljno bi bilo zabraniti govorenja. :D

 

<zato ja pišem blog>

 

Komentiraj »

o ženama i o životinjama

“Ljude ne uznemiruju stvari koje se događaju, nego njihovo mišljenje o tim stvarima.” (Epiktet)

Dobro je prošao prvi dan prvog tjedna drugog polugodišta. Hvala na pitanju.

Jest, padala je kiša. Jest, bojali smo se u nekoliko  puta, da će nestati struje. Jest, radilo je grijanje (kupili su nove radijatore. ja ne znam od čijih novaca.) Jest, svima je mali Isus preko praznika donio nove mobitele, bez obzira što nije bilo zaključivanja ocjena na polugodištu i bez obzira što ih nije mogao time (misli se ocjenama) ucjenjivati (a pod “njih” se misli na učenike i na nastavnike!).

A ako se možebitno pitaš, čitatelju, o svezi naslova, citata Epiktetova i samog sadržaja ovog posta, te ako ti se možno čini, da sam promašila temu, objasnit ću:

Radi se o Ministrovoj odluci da se ukine zaključivanje ocjena na kraju prvog polugodišta, koja je izazvala ne malu buru, i ne malo gnušanje nad nj. (Bez obzira što se radi o nečem što već na prvi pogled olakšava život i rad svima (a ne samo njima).

Izjava koju ću pamtiti dugo, ne samo zarad njene gluposti, je glasila točno ovako:

– Opet su nam stavili idiota za ministra. onaj je bio veterinar… ovaj ginekolog, ista stvar… ni jedan ni drugi veze s mozgom nemaju. naj je bolja bila ljilja vokić, jest da je bila žena, al makar je bila iz branše!

Daklem,

kad političar izjavi nešto glupo, uvredljivo, seksistički-rasistički-šovinističko (makar bila i žena) razvlače ga po svim novinama i tevelizijama dok ne ostane bez posla,

dočim

“ljudi iz branše” i to one najopasnije, mirne duše laju što god hoće i to im se još konta pod “duhovitost”.

<jel sad napokon jasno šta ja imam protiv novinara>

<isto što i protiv profesora>

<nikakav nikakav osjećaj odgovornosti. a nema zakona koji bi ih prisilio na.>

Da i to bude rečeno: meni je ovaj ministar najbolji do sad :D

Komentiraj »

on bullshit

Već treću noć za redom imam strašne more. Sanjam bivšeg ravnatelja kako pokušava izvuć tajne podatke iz nekoga_ pričvršćenog na drveni stolac i sa sivom vrećom preko glave. Sanjam požar (a stvarno su u mojoj finoj školi fina djeca, pred kraj polugodišta, spalila kabinet i razbila tri radijatora u neprijateljskom krilu zgrade, a rav. nije zvala policiju da bi se ulizala njihovim finim roditeljima) i mrtvace posložene u scenariju nekog koljačkog art filma. Sanjam kolegicu vanju koja se baš vratila sa skijanja i onako prezirno gleda  kako samo ona zna (u stvarnosti), i sjednicu vijeća koja traje do dugo u noć, jer se ravnateljica nije spremila i ne zna održavati red i rad. U stvarnosti. Moj je stvarni život noćna mora i to je ono najstrašnije. Najstvarnije nisam tremaš. I dobro se nosim s ponedjeljcima. Ja volim školu i ona voli mene. I to je neupitno. Ne idem ja nikamo. To je najstvarnije. Znači, nema problema?

Sad čitam neku knjižicu “Kontraznanje”, nekog Damiana Thompsona, i ne sjećam se da je ikada ijedna knjižica u meni izazivala takav otpor od početka a da ju ipak dovršavam. Autor je inače urednik nekog katoličkog lista, obrazovan je na polju sociologije religije (ko naš don Ivan G.), a sama se knjižica sastoji od šest eseja u kojima nesretni Damian pokušava objasniti kako smo podlegli teorijama zavjere, pseudopovijesti i kvaziznanosti. Neargumentirano, neuvjerljivo i maliciozno. (nakon ovog počinjem više cijeniti D.Ickea) Kao gorljivi zagovornik (on, ne ja) darvinove teorije evolucije (skoro napisah revolucije), koje je, u svoje vrijeme, baš katolička crkva bila gorljivi protivnik, pa da tako blesavo napada sve što korača prema naprijed ili bilo kamo, umjesto što zastajkuje za štajaznam čime. Bljak.

Ali izvukla sam i IZ tamO zanimljiv citat, koji nije autorova umotvorina, nego nekog Harryja Frankfurta (možda ga jednog dana izguglam pa napišem nastavak ovog posta), a taj glasi: “Ne može se lagati ako se ne zna istina”

A istina se ne zna. To je makar svakom jasno.

Kao što je jasno da snovi ne lažu.

Komentiraj »

prokletstvo srednje škole

Najuspješnije je ono provjeravanje kad učenik niti ne zna da ga se provjerava. Da. A ti mu onda zabiš ocjenu iz – osobnosti(?). Jer neki se ljudi bolje snalaze razgovarajući, a neki odgovarajući. Neki su bolji u pisanju, pa kad ih zaskočiš živim jezikom, ne znaš je li to ta ista osoba, ili njena mama.

Uglavnom:

radi se o tome da na svaki razgovor, bilo kakav oblik komunikacije iznenadne, gledamo (dobro, govorit ću samo za sebe!) s oprezom, na nenadanog i nepoznatog “ispitivača” kao na osobu koja nas ocjenjuje i procjenjuje, a račun da mozda šalje bogu(?)…

Uglavnom:

jutros sam sebi kupila nešto, mijenjala staro za novo, i prodavač, iako je bio preljubazan, išao je na živce s mali milijun pitanja na koja bi, da se radilo o anketi (koja i ne mora biti anonimna), odgovarala bez po muke i bez zadnje primisli. Ovako uvijek nekako misliš (OK, govorim o sebi!) “A što će to njemu?” Iako je, sigurna sam, prošao onaj tečaj ljubaznosti i efikasnosti ili kojigod, i iako, sigurna sam, baš mora zbog nečeg (zakona ponude i potražnje?) (lupam bezveze) pitati baš to što pita i baš tako i tako.

Hoću reć:

oprostioprostioprostioprosti

I još hoću reć:

nije mi nikad bilo na kraj pameti, niti sam ikad tražila ili zahtijevala da me shvatiš & razumiješ. Takav idiot ipak nisam. Kad sam i sama svjesna da se mijenjam onoliko brzo koliko sam brzo sposobna učiti. Ako me razumiješ. :)

 

Komentiraj »

umjetnost

Bila ja

na izložbi

znakovitog naziva “Advent”, iako je Božić već prošao, iako tematski nije imala (nema. mislim da su jošte izlošci tamo) nikakve veze s nazivom

Uglavnom su to bile slike

dalmatinskih motiva: kamene kućice, barke u uvalama, crkvice na klisurama,

te poneki

raspeti Krist

121228_11440

(slika koju prenosim je manje zlo. bilo je uznemirujućih motiva tipa prazan križ s natpisom INRI ispod kojeg je zakucana krvava pločica “vračam se odma”. slike nisu radili retardi, nego Umjetnici. Umjetnost navodno treba provocirati i pozivati na razmišljanje. Inače je kič. Na što nas, dakle, sjeća ovaj dugokosi lik u mornarskoj majici i u suknjici cirkuske jahačice? Zaboden na vilama u zeleno-modru brazdu? A gle onaj modri kljun, da li je ćun? Da nije taj lik Antuntun? Jer da je prorok M., već bi pola svijeta brujalo o tome, kako ga druga polovica kani vratiti u prah iz kojeg je postala. Fakat! Da sam katolik baš bi se jako uvrijedila. A bilo bi mi krivo i da sam strašilo.)

 

Komentiraj »