Najuspješnije je ono provjeravanje kad učenik niti ne zna da ga se provjerava. Da. A ti mu onda zabiš ocjenu iz – osobnosti(?). Jer neki se ljudi bolje snalaze razgovarajući, a neki odgovarajući. Neki su bolji u pisanju, pa kad ih zaskočiš živim jezikom, ne znaš je li to ta ista osoba, ili njena mama.
Uglavnom:
radi se o tome da na svaki razgovor, bilo kakav oblik komunikacije iznenadne, gledamo (dobro, govorit ću samo za sebe!) s oprezom, na nenadanog i nepoznatog “ispitivača” kao na osobu koja nas ocjenjuje i procjenjuje, a račun da mozda šalje bogu(?)…
Uglavnom:
jutros sam sebi kupila nešto, mijenjala staro za novo, i prodavač, iako je bio preljubazan, išao je na živce s mali milijun pitanja na koja bi, da se radilo o anketi (koja i ne mora biti anonimna), odgovarala bez po muke i bez zadnje primisli. Ovako uvijek nekako misliš (OK, govorim o sebi!) “A što će to njemu?” Iako je, sigurna sam, prošao onaj tečaj ljubaznosti i efikasnosti ili kojigod, i iako, sigurna sam, baš mora zbog nečeg (zakona ponude i potražnje?) (lupam bezveze) pitati baš to što pita i baš tako i tako.
Hoću reć:
oprostioprostioprostioprosti
I još hoću reć:
nije mi nikad bilo na kraj pameti, niti sam ikad tražila ili zahtijevala da me shvatiš & razumiješ. Takav idiot ipak nisam. Kad sam i sama svjesna da se mijenjam onoliko brzo koliko sam brzo sposobna učiti. Ako me razumiješ. :)
Komentiraj