rezonanca

(nema veze s rezonom)

oni su među nama

Jesam li već rekla da mrzim ovaj grad? Ali da grad čine ljudi? Stoga da grad grad i nije ono što mrzim? I da zato ostajem?

Ma ništa; imala sam opet imati priliku slušati i ne sudjelovati u razgovoru u kojem se gadi gradonačelnike, ovog jer je vlaj, onog jer je hercegovac, a svi skupa seljačine koji nas sramote. Daj promijeni, čitatelju, vlaja i hercegovca za crnca i cigana, a seljaka za pedera i imaš govor mržnje. Uhapsiti! – vikali bi. – Locirati, i još neke dvije riječi koje su se toliko puno puta ponavljale da sam im zaboravila redoslijed, ali smisao je –

Uistinu, jadni ti smo mi gradjani kad nam je potrebno gledat u seljaka da bismo se osjetili vrijednima.

 

i još nešto:

Ako ne govorim koliko sam robe oprala i ispeglala, koliko krumpira ogulila i skuhala, koliko čarapa pokrpala, znači li to da mi sve to rade vile?

 

<jednom sam mislila da ljudi govore zato da ne bi počeli misliti, ali otkako komuniciramo tipkajući, vidim da to nije tako: oni zaista misle to što govore, a svijet je čudno i opasno mjesto>

Oglasi
Komentiraj »

rusi

Pravi pocetak posta sastavit cu sutra. Danas samo citat iz “Empedoklove cipele” V. Kuprijanova:
(iz razgovora dvojice prijatelja, poznatog pisca i pisca pocetnika koji trazi savjet)

– Pa, pisi! – samo je rekao.
– O, ne, ja necu tako kao vi. Zelim biti siguran. Zelim da odmah u inozemstvu objave moj roman. Da odmah bude bestseler.
On se ni tada nije zbunio.
– Pocni, Skeletu! – rekao je – Bestseler, to nije knjizevnost, no mozda ti uspije.
– Ti mi daj savjet sto bih pisao.
On se igrao ostacima jela na tanjuru, … no savjeta mi nije dao.
– Sve je vec odavno napisano, sve je odavno objavljeno.
– Ne – bio sam uporan. – Puskin je Gogolju dao size za Mrtve duse, i ti meni nesto udijeli…
– Gogolj bi dao ovo: pocela je zemljisna reforma, a Cicikov naselio Rusiju umrlim zemljodjelcima… No, za pocetak su potrebne vlastite misli.

(a nakon dvije, tri stranice pokusaja i nagovaranja)

– Kakve gluposti – Pomerescenskij se konacno najeo i rekao – Sve su to gluposti, sve je to bilo, i bit ce sve i bez tebe. Sve vodje su se vec i tako i onako ponasali sve do danas. Sve to samo nastavlja liniju zaboravljanja ljubavi. Raspad socijalizma samo potvrdjuje cinjenicu da ljudi ne vole jedni druge. Sada se na toj cinjenici pokusava izgraditi slobodno i bogato drustvo. Sto vise ne volimo jedni druge, to smo napredniji! Poslusao sam te i opet zazalio sto se nisam ubio.

2 komentara »

kv (2)

Starica je bila kod liječnice i jako je nezadovoljna. Zna ona svoja prava! Ne, ne, neće ona tražit drugo mišljenje, nego će promijenit dotkoricu, istog časa! Pa nek’ vidi kako će i šta će kad ostane bez glavarine.

Dakle,

bila je na pregledu, obavila pretrage i ništa joj nije našla!

Tlak dobar, krv dobra, šećer, kolesterol sve dobro, ali ona se i dalje osjeća loše.

– “Gospođo, godine su”… Ona će meni “godine su”. Sram je bilo magarica jedna bezobrazna. Danas baš svak može svršit za doktora!

Komentiraj »

kv

U SuperMarketu u koji svratim skoro svaki dan, radi jedna blagajnica o kojoj još nitko nije snimio film. Starija je to gospođa, uspravna držanja i dostojanstvenih kretnji. Blagajnica od formata. Baš školovana blagajnica. Radi tamo otkako znam za sebe, iako SuperMarket mijenja vlasnike i imena, ona je konstanta. Nepromijenjena i nepromjenjiva, poput njene mišje boje kose, mišjeg lica, ponašanja. I slobodno se može kazati, te mlade i nove umjetnih osmijeha i usiljenih ‘dobardan-a’ bi imale što naučiti od nje. Ovoj ženi se vjeruje!

Velim, u taj SuperMarket svratim svaki dan, i ko što ja znam nju, tako i ona zna mene, ipak, na ulici ne odzdravlja, a prije neki dan mi je istresla na kasi cijelu torbu, jer joj nisam prijavila da sam prije bila u drugom dućanu. Mišje se ispričavala i klanjala spremajući natrag stvari, kad je shvatila da nije u pravu, ona je znate pravi trgovac, školovani, sa baš diplomom trgovačke škole, a ne ko ove mlade danas, od svakud ih ima.

– Ništa, ništa, u redu je. – mogu ja bit ljubazna kad hoću – Samo radite svoj posao. Hvala, doviđenja.

Uistinu,

bilo je nekad vrijeme kad ti je škola davala sigurnost, identitet i osjećaj pripadanja. (valjda se to tako kaže)

Komentiraj »

neprocjenjivo

<imadoh u glavi prvu rečenicu… al’ pišući naslov pogubila se, jer sam se pogubila u pravopisu: neprocjeNJivo ili neprocjeNLJivo. Stvarno, institut za jezik i jezikoslovlje treba Zakonom zabranit!>

.

.

.

“Svatko bi trebao pisati blogg” <ne nije to ta>

– tako je govorio kolega blogger, koji je nestao ne ostavivši traga.

“Šta ti znaš ko sam ja, šta ja znam ko si ti.”  čudio se “zato lijepo izvoli napiši, pa ću te ja kad(ili ako?) budem imo vremena pokušavat shvaćat.”

Opet imam gnjavaže zbog kokoški na poslu <nije ni to ta>

Ali, gdje god da odem, s kim god da budem, ganjat će me slične (ili iste?) gnjavaže, jer sam Ja problem. (Samo ukratko da bi slučajni prolaznik mogao pratiti radnju: u kojoj se radi o očinje slijepoj osobi koja funkcionira na principu šišmiša, čiji su roditelji, vjerojatno iz krivih razloga, ali pravilno, odlučili taj fizički hendikep držati tajnom.) (evo sad se i meni, gledajući zagrađenu rečenicu, čini nevjerojatnom. ali nije.)

Svatko bi, dakle, trebao imati blog.

Za sebe.

Svađanja i dokazivanja su za forumaše. I za kokoške.

Od kojih druge nikad, a prvi možda jednom hoće shvatiti da smo svi božja djeca i da nas bog sve jednako voli. <mislim da bi to mogla biti ta> <to sam shvatila bloggajući, a to bi bilo danas šest godina>

Komentiraj »

duhovni život

Promatrala sam danas jednu ženu (a obično ljudi osjete kad su promatrani, pa pojačaju glumatanje, ova medjutim nije), sjedila je u kutu i lice joj se svađalo samo sa sobom. To su, znate one svađe, koje zaostanu, za nekim osobama. Za osobama koje ti ne dozvole da se objasniš, nego pobjegnu iz vidokruga. A onda se vrate poletne i čile. Gledala sam, dakle, tu jadnu ženu, kako sama sa sobom dovršava svađu. S očitim neuspjehom.

Baš dobro za nju, pomislila sam, što se tako obračunava, što izravnava račune bez obzira na. Zasigurno je to dobro utrenirana vještina, tako da možda može i ona nastavit igru poletna i čila. S osobama koje pobjegnu da se vrate.

Nemam ja strpljenja za tuđe duhovne vježbe! Okrećem glavu dok još nije osjetila da je promatrana i dok me možda ne uzme za žrtvu.

 

A da nekog hoće, sigurno je ko i amen na kraj očenaša.

(svijet je čudno i opasno mjesto)

Komentiraj »

duhovni vampiri

Ne mogu spavati jer mi je u glavi grubi glas (a znate kako su učiteljice glasne) kolegice iz fizike. Stalno ponavlja “tragedije tragedije tregedije”. Ogovaralo se, dakle, neko dijete koje je “antitalent”. Dijete koje ide u glazbenu i koje igra odbojku, i koje za sve ima vremena osim za “važne stvari” pa neka izvoli “gospodin malo ostavit sa strane muziciranje i loptanje i nek se uhvati knjige”.

Svijet je pun kretena, ili samo svijet oko mene?

U školskim novinama sam pronašla članak o “ženstvenim ženama”: autorica je (žena, daklem) u jako negativnom kontekstu pisala o “šutljivim ženama koje se u primitivnim sredinama smatraju ženstvenima”. Mislim se, nije ni ta, našim starima bila zaludu.

Tragedija je što glupače, dakle, ove koje nisu ženstvene, ove koje galame, imaju bolju prođu. Svaki će muškarac, (makar ovi koje svaki dan vidim (kreteni oko nas ili oko mene?) se tako ponašaju) za zenstvenu zenu pomisliti da je dosadna i prazna.

Kanim se ljudi koji drugim ljudima pune vlastitu prazninu.

Kanim se ljudi koji ne vide dalje od vlastitog nosa.

Kanim se ljudi kojima je jedina knjiga koju su pročitali mjerilo svih stvari.

Sami su sebi najgora kazna.

<sad je oke. laku noc :)>

 

Komentiraj »

autokrator

Jučer sam bila u prilici slušati kako osjećajni muški bas bariton recitira pjesme Vesne Parun. Ljubavne pjesme Vesne Parun. Ženske, maglene, ljubavne pjesme Vesne Parun. I tako mi se otvorilo…

Sjetila sam se svoje docimerice s faksa, koja je upisala jednopredmetni hrvatski, s namjerom da postane pisac. Govorila je da joj je životna ambicija (a smatrala se jako ambicioznom) da postane magistra jezika, i da joj je san raditi ono što je radila njena razrednica (prof. hrvatskog), a to je “pljucati po velikim piscima”. A onda bi uzela Lorcu i posprdno čitala njegove Naranče, i govorila kako je to živo sranje i da joj nije jasno kako je taj čovjek uopće uspio postati poznat.

Ja volim Lorcu.

U to vrijeme sam pisala seminarski o Caru Filozofu, pretvarala se da se udubljujem i da razumijem njegovo magleno djelo, koje je na koncu pisao samome sebi i o kojem je, slijedeći tu nit, zločin pisati seminarske radnje. U kojem je svaka rečenica gnomična i kad tek puniš dvadesetu svaka izgleda važnije i pametnije nego što zapravo jest, jer je i životni i generacijski i kulturološki i zemljopisni i povijesni jaz nazamisliv: što mladcu može reći starac koji mu čak nije ni djed?! i to kad ti okolina u isto vrijeme govori sasvim suprotne stvari?! Jedino se možeš nadati da ćeš pogoditi točno ono što će se profesoru svidjeti. A to ne smije nikako biti prepametno niti predrugačije od onog što je napisao već netko prije tebe. To je svrha škole. Takva je škola.

To mi je bilo jasno od početka. I to je jedino što nikako nisam htjela: raditi ono što su radili svi (učitelji, razrednici, sv.profesori, općenito ljudi) prije mene.

Ova moja docimerica je već napisala svoju biografiju (“Rođena u Vieni…” – pa bi značajno pogledala “Znaš li ti šta je Viena, ili bolje, gdje je uopće to?” “Blage…” – odgovorila bih i s uzdahom se okrenula Marku Aureliju koji je izdahnuo u Vindoboni. Mislila je da je jako pametna. A meni je bilo zabavnije pustiti je u tom uvjerenju.), već je odredila koju fotografiju će staviti na naslovnicu svoje, pazi!, monografije, a koju na stražnju koricu. Dobro se sjećam da je namjeravala napisati Kapitalno djelo s fusnotama, bilješkama, rječnikom pojmova i svime što uz to ide. Mislim da sada radi u nekoj srednjoj školi. Pretpostavljam da joj se ipunio makar onaj san: pljucanja po boljima od sebe.

Ali, takva je škola. To joj je svrha.

I onda,

čujem, a ne mogu reći da me nitko nije prisiljavao i da sam si sama kriva, jer jest!, posvuda i naokolo, di god da proviriš, što god da otvoriš: Vesna Parun. Velika Vesna Parun. (rođendan bi joj jučer bio, za vas koji ne pratite i koji niste prisiljavani da pratite)

Zločin je čitati Vesnu Parun na glas pred publikom osjećajnim muškim bas baritonom.

(Iako bi, vjerojatno, mukli ženski alt bio još veća uvreda.)

Jer je, očito je, stihove pisala sebi. Pred publikom prestaju biti sve ono što jesu. Nisu niti “bijeg od osobne emocije” nego su sprdnja.

:

kad se “pokazuje” lijepo žensko tijelo, proglasimo to pornografijom, ali vlasnica lijepog ženskog tijela, makar zaradi na njemu lijepi novac. što se događa kad se “pokazuje” lijepa ženska “duša”? Država vlasnici plati starački dom, a onda lešinari parazitiraju na njoj pod krinkom kulture.

Oni koji tvrde da o nečemu znaju nešto, o tome najmanje znaju.

Da bi itko mogao “znati” što je mislio reći Marko Aurelije ili Vesna ili Lorka, trebao bi biti čitač misli.

Što je mislio reći, rekao je.

Sebi za utjehu.

Možda i tebi koji ne znaš tješit samog sebe.

I ništa osim.

Ništa osim toga.

Komentiraj »

da prostite žena

Udanim ženama i majkama bi zakonom trebalo biti zabranjeno da rade (išta osim) za njihovo dobro.

A da bih dokazala da se ne šalim & da mislim ozbiljno, potkrijepit ću pratkičnim primjerom:

Daklem,

imali smo važnu važnu sjednicu, na kojoj su se birali novi članovi Odbora (O tome zbog čega je važno izabrati članove Odbora petnaest dana prije (nekih, važnijih) političkih izbora, pisat ću na pollexu, no za ovu je priču važno samo to da se radilo o zaista i stvarno važnoj sjednici.), i za vraga (ali zapravo samo zbog toga što ja nemam svoje mjesto u tom zboru) sjednem blizu njih. I krene priča:

– Prvo sam bila na poslu pa sam se vratila doma pa sam se presvukla i uzela dijete pa sam presvukla dijete i nahranila dijete pa smo se uredili i išli u šetnju pa smo se vratili doma pa sam opet došla na posao i sad sam na poslu.

Ovo je ozbiljno?

Pogledam je.

Ozbiljna je.

– Stalno mislim kako mi plače. On mi plače. Strašno mu teško pada odvojenost. Da znaš kako mi je teško. Sad mi se plače. Šta danas kuhaš? Meni mater danas kuha bar ne moram kuhat ko će mi još kuhat prvo na posao pa u šetnju pa na posao bar ne moram kuhat.

Majko moja mila, ovo je ozbiljno?

Ne gledam je, pretvaram se da pratim sjednicu. Ali tamo je lupetanje na još višoj razini.

– A šta ti muž radi? – uključuje se u razgovor(?) jedna osviještena mlađa osoba.

– On je Znanstvenik. Aaa, biće ti misliš… a nije… a je… a pomogne on. On ima strašno puno obaveza sad je na fakultetu sad je na institutu sad je u labosu sad su mu ostala još dva tri ispita i onda još par godina i onda će on to on je jako vrijedan i kad dijete plače joj kako mi plače stalno mislim kako mi on plače dok ja ovdje trošim svoje vrijeme na tuđu djecu…

Stvarno.

A zašto?

Da bi zaradila neki novac kojim će moći platiti nekoj drugoj ženi da pazi njeno dijete dok ona pazi tuđe?

Zakonom zabraniti? Za njihovo i naše dobro? Nego šta!

Komentiraj »

… i ostala mnogobrojna rodbina

Prije par dana (par dana prije praznika) sam na pola oka/uha pratila tv prilog na nacionalnoj televiziji, o tome kako je odraslim ljudima (rekli su starijima od četrdeset) teško sklapati nova prijateljstva. Mislim da je u pitanju bila neka reklama za neki klub ili udruženje ili agenciju za spajanje samaca. Ali “lijepo” umotano u “toplu” ljudsku priču.

Ne znam sad točno, je li ono bio Leonardo, koji je rekao da će doći jedno vrijeme u budućnosti kad će život životinje vrijediti isto kao ljudski. Ali, otprilike tako meni izgledaju sva ta udruženja.

Nitko me, hvala na pitanju, nije štitio u ove prazničke dane: najela sam se orašastih plodova pa sam zbog alergije ostala doma sama. I sad mi se nekako mota po glavi, osnovati udrugu koja bi nekoga nešto zbog nečega, ali poticano samovanje, bojim se, neće imat prođu.

Ljudi imaju djecu iz istog razloga iz kojeg imaju pse: da ih izvode u šetnje, i imaju bezbolne(?) teme za razgovore. S ljudima koji iz istog razloga imaju djecu ili pse. Da ne budu sami, sami.

Ništa_

– još mi je pred očima slika debele S. kako ziba svoju kćer kao da je gumena beba ćelavica.

– još mi je pred očima slika dobre J. kako guta zobenu kašu koja je dobra za njenu gušteraču koja joj nije dobra.

– još mi je pred očima slika nesimpatične susjede kojoj ne znam inicijal, kako tepa patuljastom pinču “gući gući”, dok u isto vrijeme nas susjede mrko gleda.

Svima su njima potrebna udruženja.

 

<ajd’ me opet pitaj zašto ne volim ljude>

Komentiraj »