rezonanca

(nema veze s rezonom)

autokrator

dana 11 travnja, 2013

Jučer sam bila u prilici slušati kako osjećajni muški bas bariton recitira pjesme Vesne Parun. Ljubavne pjesme Vesne Parun. Ženske, maglene, ljubavne pjesme Vesne Parun. I tako mi se otvorilo…

Sjetila sam se svoje docimerice s faksa, koja je upisala jednopredmetni hrvatski, s namjerom da postane pisac. Govorila je da joj je životna ambicija (a smatrala se jako ambicioznom) da postane magistra jezika, i da joj je san raditi ono što je radila njena razrednica (prof. hrvatskog), a to je “pljucati po velikim piscima”. A onda bi uzela Lorcu i posprdno čitala njegove Naranče, i govorila kako je to živo sranje i da joj nije jasno kako je taj čovjek uopće uspio postati poznat.

Ja volim Lorcu.

U to vrijeme sam pisala seminarski o Caru Filozofu, pretvarala se da se udubljujem i da razumijem njegovo magleno djelo, koje je na koncu pisao samome sebi i o kojem je, slijedeći tu nit, zločin pisati seminarske radnje. U kojem je svaka rečenica gnomična i kad tek puniš dvadesetu svaka izgleda važnije i pametnije nego što zapravo jest, jer je i životni i generacijski i kulturološki i zemljopisni i povijesni jaz nazamisliv: što mladcu može reći starac koji mu čak nije ni djed?! i to kad ti okolina u isto vrijeme govori sasvim suprotne stvari?! Jedino se možeš nadati da ćeš pogoditi točno ono što će se profesoru svidjeti. A to ne smije nikako biti prepametno niti predrugačije od onog što je napisao već netko prije tebe. To je svrha škole. Takva je škola.

To mi je bilo jasno od početka. I to je jedino što nikako nisam htjela: raditi ono što su radili svi (učitelji, razrednici, sv.profesori, općenito ljudi) prije mene.

Ova moja docimerica je već napisala svoju biografiju (“Rođena u Vieni…” – pa bi značajno pogledala “Znaš li ti šta je Viena, ili bolje, gdje je uopće to?” “Blage…” – odgovorila bih i s uzdahom se okrenula Marku Aureliju koji je izdahnuo u Vindoboni. Mislila je da je jako pametna. A meni je bilo zabavnije pustiti je u tom uvjerenju.), već je odredila koju fotografiju će staviti na naslovnicu svoje, pazi!, monografije, a koju na stražnju koricu. Dobro se sjećam da je namjeravala napisati Kapitalno djelo s fusnotama, bilješkama, rječnikom pojmova i svime što uz to ide. Mislim da sada radi u nekoj srednjoj školi. Pretpostavljam da joj se ipunio makar onaj san: pljucanja po boljima od sebe.

Ali, takva je škola. To joj je svrha.

I onda,

čujem, a ne mogu reći da me nitko nije prisiljavao i da sam si sama kriva, jer jest!, posvuda i naokolo, di god da proviriš, što god da otvoriš: Vesna Parun. Velika Vesna Parun. (rođendan bi joj jučer bio, za vas koji ne pratite i koji niste prisiljavani da pratite)

Zločin je čitati Vesnu Parun na glas pred publikom osjećajnim muškim bas baritonom.

(Iako bi, vjerojatno, mukli ženski alt bio još veća uvreda.)

Jer je, očito je, stihove pisala sebi. Pred publikom prestaju biti sve ono što jesu. Nisu niti “bijeg od osobne emocije” nego su sprdnja.

:

kad se “pokazuje” lijepo žensko tijelo, proglasimo to pornografijom, ali vlasnica lijepog ženskog tijela, makar zaradi na njemu lijepi novac. što se događa kad se “pokazuje” lijepa ženska “duša”? Država vlasnici plati starački dom, a onda lešinari parazitiraju na njoj pod krinkom kulture.

Oni koji tvrde da o nečemu znaju nešto, o tome najmanje znaju.

Da bi itko mogao “znati” što je mislio reći Marko Aurelije ili Vesna ili Lorka, trebao bi biti čitač misli.

Što je mislio reći, rekao je.

Sebi za utjehu.

Možda i tebi koji ne znaš tješit samog sebe.

I ništa osim.

Ništa osim toga.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: