rezonanca

(nema veze s rezonom)

pravilnik o rokovima najduljeg trajanja bolovanja ovisno o vrsti bolesti

Najprije koristan link

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/304639.html

a onda priča:

Ništa neobično da se državni i javni službenici žale na mobbing: oni to mogu, budući je njihovo radno mjesto Ustavom (valjda) zajamčeno pa logično i zahtijevaju da im bude ko u bumbaku.

Ali nekako ne očekuješ podlost među deklariranim humanistima: onaj koji odgaja djecu je, za očekivati, plemenito i nježno biće; onaj koji liječi bolesne je, za očekivati, još plemenitiji.

Ali onda nije jasno, zbog čega se malu djecu plaši(lo, makar u moje vrijeme) doktorima i učiteljima, jednako kao i policajcima.

Trenutno mi je to utjeha.

Ja sam iznimka!

Dobra je stvar što je iznimka i moja liječnica.

A zanimljivost je, da možeš dobiti bolovanje čak i za prijelom vrata.

Valjda ako preživiš.

 

Komentiraj »

Zlatno moje,

čitam stara pisma, znaš ono ‘dogodilo se na današnji, prije godinu dana’? I sada, nagodinu, imam iste probleme sa istim ženama… Da, moji praroditelji su se jako zamjerili bogu kad mi se još uvijek sveti. A ni sama nisam bez grijeha. Slijepa sam na jedno oko pa se moram vrtiti ukrug. Moja je mama bila moberica. I sad je čujem. Vječne teme razgovora. Ona je mislila da je velika faca, što može nekome zagorčati život. Mislim da nije to činila zato što joj je bilo simpatično ili smiješno,gledati nečije uplakano lice. Neki ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Jučer sam joj pričala čitavu svoju tužnu priču, sa ponekim izmišljenim detaljem. I dok sam to radila, u sebi sam mislila ‘ne, ne, šuti, prestani, slomit ćeš joj srce’, ali zlo u meni je nastavljalo. Da, jučer sam mislila da je to bilo zlo. Tako sam i rekla:

“Neki ljudi zaslužuju da im se događaju loše stvari”

Sada mislim drugačije. Dobro sam spavala. Mirna sam bila. Dok nije nazvala i unijela nervozu. Sad bi ona rješavala moje probleme! S guštom sam joj rekla neka ne dolazi. Tresnula je slušalicom da sam čula kako plastika puca. Maloprije je poslala poruku:

“neki zasluzuju lose stvari a sad je dosao red na nas”

Blaženi mir. Mislim da smo upravo očistile stvar. Tako da se više ne vrati nikad!

U neko doba, odvrtila sam čitav događaj: BŽ koja mlatara rukama i histerično vrišti da mi ne bi dvi ovce dala na čuvanje, a ja mrtva hladna s rukama u namaste položaju, da za ovce ipak treba tražit pravoga pastira. Jesam li svjesna da me htjela izudarat? Naravno. Ali i da vjerojatno misli da je bolja od mene jer se uspjela suzdržat. I kao vrhunac, cmizdrenje u ravnateljičinu uredu: “Ako je ona (ja) taj događaj opisala kao mučan, šta onda nije plakala (majke mi mile, to je rekla), nego onako bahato. prema Meni!”

Čak je navodila svjedoke koji će potvrditi da sam ja nju napala. I te žene će vjerojatno potvrditi njenu priču. Ne pitaj me zašto. Nekom je zanimljivo moje radno mjesto, pa koristi njenu neugodnu narav? Vjerojatno. To je neki alfa ženka atavizam? Ona je bezveznjača, a ja sam što dalje od A. Iako može biti da ona vjeruje da brani svoj teritorij. A neki se ljudi jednostavno rode zli.

Mogu li očekivati nastavak priče? Oh da. Još gori i mučniji? Vrlo vjerojatno.

Ali u meni je mir (bar u ovom trenu). Nekako kao da sam se riješila mamine prošlosti. Ne znam to opisat. I kao da sad napokon mogu počet ispočetka. Ali pametnije.

.

.

.

.

.

.

.

.

vt

Komentiraj »

bezglasni tijel

u predvečernjem polusnu
bestjelesni glas mi je rekao da
se nije potrebno bojati
jer
neki od nas
zaslužuju zlo i da je
to nužno
radi ravnoteže

.

.

.

.

.

čuvam te
I
volim te

Komentiraj »

koža

ovo je druga današnja priča

 

Djevojčica o kojoj sam pisala dva tri posta niže, danas nije došla u školu. Valjda djelovanje iluzija kojima ju šopaju ne traje dulje od jednog dana. Žalosno je i tužno bilo gledati ju sa skupom frizurom, umjetnim noktima, mobitelom koji je tristo četiristo puta bolji od direktorskog, i sav onaj prezir koju ju okružuje. Inače su djeca sa skupim mobitelima popularna, svi se skupljaju oko njih da bi gledali filmiće. Ovoj curi, ako je tko i prišao, bilo je na silu i s očitim gađenjem.

Ja ne znam čitavu priču, sumnjam da zna i razrednica i ravnateljica, ali drže onu facu “poslovne tajne”, a tako su “slučaj” i imenovale.

Iskreno, niti ne želim znati.

Dosta mi je kad se stavim u njenu kožu.

Neki se ne smiju roditi. Nekad je to previše.

Istu stvar svaki dan vidim u svoje(?) prijateljice(?). Najprije da kažem da je pogrešno i krivo i loše sklapati prijateljstva iz sažaljenja. Još više krivo nego iz računa. Ili jer bolje ne može.

Uglavnom,

Žena ima filozofiju da vrijediš onoliko koliko&kako se pokazuješ, iliti koliko imaš para.

S jedne strane škrtari: nema za kruh, nema za kavu, nema za “najosnovnije životne potrepštine, za majku, za dom, za kuću, za ono, za sve!”. A s druge se razbacuje: ima za frizuru, za nokte, za cipele božemoj. Pa joj bude krivo kad joj nitko ne komplimentira na izgledu.

A nitko joj ne komplimentira na izgledu jer je odvratna. Ne zato što kad ima, ima samo za sebe. Ne zato što lovi komplimente ko prosjakinja. Ona zaista izgleda odvratno. Vidiš ti da je silnu lovu potrošila na izgled, al svjedno izgleda jeftino.

 

Je li to ona životna mudrost da odijelo ne čini čovjeka? Već djelo? Oh da, to smo naučili u školi. Ali, opet su neka dvostruka mjerila na snazi. I nemam pojma što sam htjela reć.

Komentiraj »

život i smrt

Dvije priče nosim u glavi, čitavo glupo jutro i par sati popodneva. I pouku sam i poruku sam izvukla iz njih. Baš onako: životne mudrosti, životni značaj, važnost (vidi naslov!). A onda dođem kući. I na ulaznim vratima. Na mojim ulaznim vratima. Od mog svetog doma. Pa na kvaki tih mojih vrata na ulazu u moj sveti dom, wannabegradONAčelnica je okačila svoj plan i program e ako bih nju zaokružila. Dakle, ne u sandučetu, ne u portunu, ne u zajedničkom ulazu u zgradu, nego su njeni poznati i dragi (pretpostavljam da nije hodala sama) od kvake do kvake … A možda je i zvonila :O! Koliko li ona samo slobodnog hoda ima! <oprosti mi bože ali otkako je gong radno nesposobnima izborio pravo glasovanja, valjda svi znaju da su izborijade prljav prljav prljav posao, i valjda je svima napokon jasno da ovo nije država nego je sprd> <rekla sam oprosti mi bože> <valjda su sljedeći radni logori>

uglavnom

da spucam i priče za danas

Na izlasku iz zgrade, jutros, smo se sudarile jedna starija gospođa i ja. SKORO smo se sudarile, jer smo, da bi izbjegle direktan udar, zasrljale svaka na svoju stranu, ja kao gipkija&ml. sam izvela neelegantnu lastu i održala ravnotežu, a ona je svom dužinom, širinom i težinom ljosnula na beton. Neko vrijeme sam je tješila a ona je mene grlila jer se nikako nije uspijevala podići. Bilo je i krvi. Skupilo se par prolaznika. Koja je? Čija je? Jesi li slomila? Jesi se ubila? A ona je samo titrala AaAaAaaaAaaa. U neko doba je rekla da joj je muž u blizini, i on je stvarno došetao odnekud. Vode! Vode? Vode di ima? Donesite vode. On nije riječ rekao, nego samo stajao sa strane. Valjda u šoku. Onda je došao Andrija. Ženi se lice ozarilo i Andrija ju je uspio uspraviti i otišli su svi troje nekamo.

Bojim se da će sutra, kad dođe k sebi, pričati da sam ju namjerno gurnula. (iako je ona naletjela na mene) Ali to nije važno. Važno je da ja nisam zakasnila na svoje radno mjesto. Da sam uredno upisala i odradila sate. I da nitko nije pitao čija je krv na košulji. (i sama sam opazila tek kad sam došla kući)

Sad sam u šoku? Nisam. Imam gen vidarice :) Ali to je život koji ne bih mogla dugo podnositi.

Sad sam, dakle, kući, niti ne misleća o krhkosti lj. života. Ta, šta je život prema poziciji gradonačelnice! Znam, petljam bezze i miješam jabuke s kruškama. Ma baš mene briga što će mi to i jedna od današnje dvije starice reći, ispričati, omogućiti(?). Jer je nekako u istovrijeme moja prijateljica rodila trojke. Novi, novi život se rađa.

je, iz umjetne su

Komentiraj »

šuplja

znači, sanjala sam marinu. o kojoj sam već pisala, kad smo zajedno bježale od mršavog pijanca na pustom parkiralištu. a to se desilo zapravo. marina je od onih kojima je nemoguće odrediti godine, jer je zapela u romanima sestara bronte. ali ja znam da je mlada jer je nedavno dovršila faks. eh da, i to je relativno. za priču je bitno da marina ima onaj odmak od stvarnosti. nešto je OKO nje nestvarno. nešto što privlači nevolju. sanjala sam, dakle, marinu, u jednoj od svojih bež čipkastih oprava i s nepomičnom frizurom. (bestjelesni glas je zarežao naslov) kad sam se primakla, lice joj je bilo venecijanska(?) maska. i malo napuklo na rubovima. umjesto očiju i umjesto usta, bile su crne rupe.

na moment je samo preletio taj prizor u čitavom košmaru različitih priča (snova), u kojima su se pojavljivale poznate i nepoznate žene. mrtve i žive. ali maska-marinu ne mogu izbaciti iz glave čitav dan. (možda zato što sam ju vidjela danas, jedinu nju, od svih ovih žena) i sad se mislim: što to znači?

ali

moram li pod svaku cijenu tražiti smisao u besmislu? mora li svaki san nositi neku poruku? uostalom, je li to poruka za mene? ili za marinu?

 

2 komentara »

zlo

Osveta je dobra. I osveta se očekuje. Ako se ne osvetiš, ljudi misle da si kriv. Da kriješ nešto. Da zaslužuješ i gore od toga što se već desilo. (U boljoj varijanti, mislit će da si glup.)

I izrugivanje je dobro. Izrugivanje je poželjno. Izrugivanje je ona varijanta, koja u stvarnom životu ne postoji, da ti se saspe istina(!) u lice.

Jutros sam se probudila i vidjela četrdesetgodišnjakinju u ogledalu. Duhovi su me mlatili čitavu božju noć. Stari ljudi bi rekli da imam nečistu savjest. Ali Mi znamo da je s nama sve u redu. I da su nas gnjavili … susjedi odozgor. Dobra je stvar što se nisam morala maskirati za školu. Izgledala sam (tako bar ja mislim) točno kako sam se i osjećala. Staro.

Najteže je od svega stvarati smisao iz svog tog besmisla. A onda uvjeravati druge, da je to što si upravo izmislio jedino i pravo i istinito i amen. (Kako Srećko kaže: prepresmisleno nešto.) Tek to su nebuloze. Škola je od nas napravila idiote.

Danas je došla djevojčica koja čitavu godinu nije dolazila, jer je teško podnosila razvod roditelja. Očekuje se da u zadnja dva tjedna položi s odličnim svih šesnaest predmeta. Za sad samo sjedi u školi i galami. Presretna je što je opet s vršnjacima. Ali je sirota neugodna, kako već bolesni ljudi mogu biti. I stalno mislim, da gledam film ili čitam članak: svi bi suosjećali i brisali suze. Svi bismo znali tko su negativci. Učitelji koji je gnjave za ocjene. Vršnjaci koji je izbjegavaju. Doktori koji je šopaju pilulama. Psihijatri, glupostima. Kako su Spartanci rješavali takve probleme? Neki ljudi se nisu smjeli roditi! A ja ću izludjeti izludjet ako duže vrijeme ostanem ovako.

Stalno mi se spava. Stalno mi se spava. A bojim se zaspati.

(j…ne proljetne alergije. mi ostavljaju ožiljke po koži. ja nisam ovo tijelo. ja nisam ovo tijelo. ovo nisu moja sjećanja. nisu moje misli. ništa od ovog ne pišem ja. ne ja stvarno.)

 

 

 

<već par mjeseci pratim hooponopono i sad je evo zgodno da upišem dojam: sviđa se. nije krivnja nego odgovornost. po prvi put se dogodilo da kad nekom želim zlo ne osjećam krivicu :D>

Komentiraj »

svatko ogovara svakog

i svatko poznaje svakog

al baš ono poznaje U dušu

i zapravo

nitko nema strpljenja za nas prisutne i žive

al kad smo daleko

kad smo onaj treći

onda

fakat!

zna te, i nema pametnijega nego o tebi raspredat

 

pijesnik htjeo reći:

ovo što sam gore napisala. a inspiracija je bio razgovor koji sam čula na blagajni: neke dvije meni nepoznate žene su ogovarale imenom i prezimenom meni jednu poznatu, od frizure do donjeg rublja, pa do njenih najskrivenijih misli i motiva.

Jest, čitatelju, i sad se evo mučim: da li da joj kažem, ili da promijenim mišljenje o njoj. (mišljenja se ionako mijenjaju ko raspoloženja. ne ko čarape, jer tu promjenu planiraš. i mišljenja su kao dupe, kad sam već filozofski raspoložena, svatko ga ima. mislim da je to klint istvud.)

 

dodatak II.

Jednom sam poznanici koja voli ogovarat sugerirala da počne pratit vremensku prognozu, jer se i o vremenu može liepo & umno pripoviedat (samo sekund da promijenim naslov u “svetica”), i ova je stvarno drugi put (i svaki slijedeći) pričala o kretanju vjetra i o vlažnosti zraka. Kad sam dobre volje, baš mi bude drago što se obrazuje. A kad sam loše, sigurna sam da me provocira.

 

.

.

.

Šta da se radi? Moj se s. i dalje vrti oko mene.

 

Komentiraj »