znači, sanjala sam marinu. o kojoj sam već pisala, kad smo zajedno bježale od mršavog pijanca na pustom parkiralištu. a to se desilo zapravo. marina je od onih kojima je nemoguće odrediti godine, jer je zapela u romanima sestara bronte. ali ja znam da je mlada jer je nedavno dovršila faks. eh da, i to je relativno. za priču je bitno da marina ima onaj odmak od stvarnosti. nešto je OKO nje nestvarno. nešto što privlači nevolju. sanjala sam, dakle, marinu, u jednoj od svojih bež čipkastih oprava i s nepomičnom frizurom. (bestjelesni glas je zarežao naslov) kad sam se primakla, lice joj je bilo venecijanska(?) maska. i malo napuklo na rubovima. umjesto očiju i umjesto usta, bile su crne rupe.
na moment je samo preletio taj prizor u čitavom košmaru različitih priča (snova), u kojima su se pojavljivale poznate i nepoznate žene. mrtve i žive. ali maska-marinu ne mogu izbaciti iz glave čitav dan. (možda zato što sam ju vidjela danas, jedinu nju, od svih ovih žena) i sad se mislim: što to znači?
ali
moram li pod svaku cijenu tražiti smisao u besmislu? mora li svaki san nositi neku poruku? uostalom, je li to poruka za mene? ili za marinu?
za josipa
poruka je za josipa? svejedno ne kuzim. :(