rezonanca

(nema veze s rezonom)

42

Postoje mjesta i postoje ljudi, pričali smo već o tome, od kojih se osjećam loše. I ne umišljam ja sebi da sam ja posebna i važna i da je to nešto što samo ja mogu osjetiti, doživjeti(?). Trebala sam otići kad mi je bog rekao da odem, a ne ustrajati na sigurnom jadu. Jedva podnosim njihova viđenja stvari i svijeta. Uvjerenja da će se sve raspasti bez njih. Čine me bolesnom njihove rasprave i tumačenja tuđih pokreta i pomaka. O bože, zaista, da je bilo po njihovom, da li bi se ikada čovjek dosjetio da se može skloniti u pećinu. Zbog takvih bismo izumrli, a ipak, jedino oni blaženo preživljavaju.

Komentiraj »

q:

Ako se dogodi, kroz malo vremena, da ti različiti ljudi govore da se čuvaš određenih ljudi, treba li ih shvatiti ozbiljno?

Komentiraj »

objašnjenje naslova prethodnog posta

naslov naime nije moja umotvorina: čula sam od mlade mame koja je (tako je rekla) prevrnula nebo zemlju da bi svojoj djevojčici olakšala proljeće. a na kraju joj je neka homeopatkinja rekla da nije stvar u sapunu, ni u suncu, ni koncentraciji peluda, niti u hrani, da se radi o alergiji na život. navodno joj je gospođa rekla, i to joj nikako ne može oprostiti, neka pusti malu na miru. neka je pusti da sama otkriva što voli i što je za nju dobro, i neka već jednom shvati da nije sve u knjizi. zaprepastila sam se kako to da je skupila hrabrost, ili tog još nije svjesna, da prizna i naglas izgovori takvo grozno saznanje: dijete je alergično na nju, na njenu viziju života.

 

eto

sad kad smo i to osvijestili, valjda je stvarno napokon konačno došao kraj!

 

 

Komentiraj »

alergija na život

Bilo je to prije oko mjesec dana, sjedila sam, zajedno s tim ljudima s kojima nemam ništa zajedničkog i trudila se biti nevidljiva. Da je trud uvijek uzaludan, to znaju svirači. Ti ljudi, s kojima nemam ništa zajedničkog, gledali su u moj tanjur, brojili mi zalogaje… Ali nisu oni brojili moje zalogaje jer su moji zalogaji nešto posebni, jednostvno se radi o ljudima koji vole gledati tuđe tanjure i brojiti tuđe zalogaje, valjda da ne bi gledali svoje. Sjedila sam, tako, neko vrijeme s njima, bila je i harmonika, nekolicina se trudila biti vesela, jedan par s odvažio zaplesati, zapinjati, posrtati. Ahahahah. Nemoguviše. Odjednom sam postala svjesna da ovo nije moj grad, ono nije moj život, to nisu moji ljudi, i da je zaista došao kraj. Sabrala sam se i pribrala, ne znam, čitatelju, znaš li o čemu govorim, o nekakvom bljesku spoznaje (bez “samo-“), odjednom vidim sve čisto i bistro bez maski i zamki, i znam da je vrijeme da krenem. Potrošila sam još samo minutu da se pozdravim sa slavljenikom: “Želučane tegobe… ma ne ne, torta je predivna, samo te moje alergije…” i istrčala na kišu. Kišicu. Onu sitnu bockavicu. Eh, da je bar bio pljusak, kako bi to bilo filmski!

 

<proš’o je daklem citav mesec, još uvijek sjedim s tim istim ljudima s kojima nemam ništa zajedničkog, gledamo se ko preko nišana, odavno smo prekrizili jedni druge, više ne ne trudim>

Komentiraj »