– Nen sminš svankonmun gonvorint štan tin jen – dobronamjerno mi je savjetovala površna poznanica – Punon ti ima zlih ljudi i kad vidu da te boli u facu će ti reć aaaaaaaaaajmen šta mi je žaaaaaj, a u duši će in bit drago.
Da ne rastežem dulje ovu priču: ona ima filozofiju da ti zli ljudi crpe svoju snagu (&ljepotu) iz činjenice (&saznanja) da je nekom drugom loše. Mislim da sam vidjela sličnu misao na nekom od ovdašnjih popularnih blogova, doduše u pozitivnom smislu, u obliku savjeta “Ne uspoređuj se s drugim ljudima, jer to vodi u ogorčenost (ako su ti drugi bolji od tebe), odnosno u oholost (ako su lošiji)”. A možda je (rečena površna poznanica) čitala David Icke-a pa sad nemušto prepričava “čuvaj se gmazoljudi!”
Ugl.
Otkad obraćam(?) pažnju(?) na to(?), zatravila me činjenica da ljudi za koje se misli (a i ja mislih isto tako) da nemaju u sebi “mrvice zla”, češće reagiraju k.g., nego notorni licemjeri.
Npr.
Kad kažem da sama pečem kruh…
– A šta sad izigravaš neku domaćicu, može ti bit! Ja nemam vremena, e da ja imam vremena vidila bi ti šta je kruh!
… jer imam alergijsku reakciju na …
– Aaaaaa, na kruh! Ma šta kažeš?! Ooooo, nije ti to s božje strane. Kruh naš svagdašnji daj nam danas…
… neki od aditiva
– Pa bilo bi ti bolje nać neku pekaru šta rade ono one za ono
Velim, eh sad, i vrijeme i novac!
– Ae, neš ti para. Ne bi ti ja pekla!
Je li to zlo ili glupost?
Mislim da nema neke razlike.
Mislim da ovo nije bio dobar primjer.
<zaboravila sam: jel se ono kaže ‘dobar ko kruh’, ili da je kruh mekan ko duša>
Komentiraj