jehovi svjedoci i solarna joga

Ljudi te cijene po vlastitim manama  (prije vide trun u tuđem oku nego balvan u svojem), dočim tuđe vrline pripisuju sebi. I ne mislim ovdje na “kićenje tuđim perjem”, kao kad ljudi u vezama (poslovnim, prijateljskim, ljubavnim, obiteljskim) za sve što se napravi dobro kažu “Ja sam”, a za sve loše “mi smo”… nego mislim ovdje na banalnosti, tipa kad čitaš karakteristike horoskopskog znaka, za mrske ljude uveličaš negativnosti, a za svoj znak, čak su i negativnosti simpa i nalaziš im mjesta… ili tipa, kad ti netko kaže da si ista xy (ubaci ime popularne osobe) aludirajući na njen velik nos, a ti samo vidiš dobre strane, pa misliš kako to podrazumijeva krasne plave oči i divnu narav… Naravno, kad stvar ide u obratnom smjeru, još je zabavnije jer imaš mogućnost osobu proglasiti glupom, a da ona tog nije ni svjesna… I svi zadovoljni!

Ali neće ovo biti traktat o karakterima.

Kako vrijeme ide, pomalako spoznajem da su ljudi, što obrazovaniji, to gluplji. I ne mislim ovdje na “glupost” o kojoj sam u prvom passusu, tipa “ahaha nije shvatila foru”, nego mislim na nesposobnost da se brinu o sebi, formiraju samostalno mišljenje, pronađu si zanimaciju u sebi i za sebe, na (meni nerazumljivu potrebu) da ih se stalno promatra, nadgledava i onda pozitivno ocjenjuje (uprotivnom, nagledat ćete se i naslušati priča o trunovima i o balvanima).

I,

moj se problem sastoji u tome što sam sklona precijeniti ljude.

Sad,

je li to oholost ili

naivnost?

nastavit će se…

---