rezonanca

(nema veze s rezonom)

društveno koristna osoba

Svakog nešto boli. Jeste li primijetili? Kad stanete da nekog pozdravite i iz pristojnosti pitate za zdravlje; ne očekujte ništa manje od historije bolesti.

Mislim, historije su izgovori.

Zbog izostanka sadašnjosti.

I svi se razumiju. Prepuni su savjeta. Spremni za odgovore. Kanda, baš svatko slobodno vrijeme provodi čitajući Doktora u kući, umjesto da gleda turske sapunice.

Mislim, enciklopedije su znak enciklopedičnosti, dočim sapunice uvijek ne jamče čistoću. Osim toga, za čistoću se valja pomučiti, a za muku ne treba nauka.

A mi smo društvo znanja.

Pitanje:

Da se ne hvalim koliko sam mašina robe ispeglala, bi li to bilo jednako kao da nisam ispeglala ništa.

ili

Da sa ljetovanja ne donesem bar dvjesto photographija, bi li to značilo da nisam nigdje bila, ništa opazila. Bi li mi bilo dozvoljeno imati uspomenu. (Ups. uspomena je historija) (-_-)

odnosno

Da se ne tužim na bolove svako malo, na koji način bih zaslužila ičiju pažnju.

???

Suprotnost bi bila:

– ako samo pričam da radim, kad stignem raditi stvarno

– dok škljocam tih bar dvjesto puta, jesam li stvarno na odmoru ili izmišljam priču o njemu

– zbog čega se žalim na bolove, a još uvijek ne poduzimam ništa

Mislim, odgovori su: čovjek je društveno biće, a društvo živi od prodaje usluga i informacija? Budući da sami sve ne možemo / ne znamo, većinu se vremena pretvaramo da možemo ili znamo, a ostatak provodimo zavideći ovima koji stvarno nešto mogu / znaju?

Trenutno je najlakše ne raditi ništa i sve svaliti na zdravstveno stanje. Sebe. Drugih.

-_-

“Bog je silno pogriješio kad je stvorio ljude”

-_-

Pitam se, misle li tako i ostale životinje za pripadnike svoje vrste.

Oglasi
Komentiraj »

dozvolite da se pohvalim(:o)

image

Komentiraj »

žena s velikim g

Kao preporuke, u knjiznici mojeg grada, stoje mahom naslovi spisateljica iz arapskog(?) svijeta, slavljene kao žene sa velikim Ž, a razlog tomu jest njihova Borba za oslobođenje arapske (islamske) zene. Pod oslobođenjem se misli na seksualne slobode. (Jedna od odabranih kaže kako su muslimani neviđeni licemjeri jer neprestano misle na seks, iako se to ne usude priznati) (o_O)
Provjeravala sam, nije na snazi nikakav dan niti mjesec zene, majke, kraljice, niti osloboditeljice. To je jednostavno izbor nase knjiznicarke. Koja za razliku od muslimanke ima slobodu reci sta joj fali. Osjecati se slobodnijom (ili superiornijom) zbog toga, također.
Malo dalje, istog dana:
na blogu dana(!) sam nabasala na clanak pripadnice akademske (zapadnjacke) zajednice, koja ne zeli da ju kolege gledaju(!) kao seksualni objekat! Gledaj mi oči! Razjarena bijase.
Mozda bi joj bilo ugodnije u islamskom svijetu, umotana do brade. A licemjerno joj musko se boji pogledat i oko.
Pa da se onakva bori za liberalizaciju.
Ne znam.
Vjerojatno ne.
Osobno mnijenje:
meni nije ugodno sto je sve seks. (Iako u stvari jest. Nemojmo se lagat. Ali onaj dio sto ga cini tajnom jest – ili bi mogao/trebao bit – Smisao života)
I nisu mi ugodne cobanske sale kolega/ica (zene su vulgarnije) (poslovicno), i ne svida mi se nimalo, niti mi je simpaticno kad ucenici zvizde za mnom. A neku vecer sam vidjela nekoliko adolescenata kako arlauču za dvije časne “Znam ja sta ti fali”.

O glupa spisateljice, nemas ti pojma kakvu si nevolju zapocela!

Komentiraj »

prercepcije

Jato malih djecaka sa stapovima u rukama vikalo je indijansko aAaAaA trceci bezglavo, ali vrlo ozbiljnih i ljutitih lica. Natjerivali su macku. Vjerojatno niciju. Sto im je macka kriva? Iti za igru.
Nitko od odraslih nije reagirao. Ta radi se o djecijoj igri.
U blizini, nasrecu, nije bilo aktivista. Ili jest. Onih za borbu prava na igru stapovima. Velim: nitko nista. Bilo mi zao macke, ali macka je – snaci ce se. Bilo mi zao i djece jer shvatih da igre nikad nisu nevine. Niti u nevinoj dobi. Uvijek ima manji od tebe koga mozes zgazit. A covjeku je zloca prirodjena. Prirodna.
I onda
kad mi netko kaze, kakav je to bog koji dopusta nepravdu, ratove i glad u svijetu…
Nismo mi od tog boga.

Komentiraj »

moderno ropstvo

Postoji definicija.

Moderno ropstvo definira se kao trgovina ljudima, prisilni rad i praksa kao što je dužničko ropstvo, prisilni brak te prodaja ili iskorištavanje djece.

 

Ali, nije jasno, što je tu “moderno”.

Vjerojatno prepisujem s pogrešnog mjesta.

Jer sam ja mod.rop. povezivala s opsesijama i ovisnostima o brendovima i trendovima koji za sobom vuku stvarno, materijalno, fizičko odrađivanje i otplaćivanje. Rata kredita.

Dok baš jučer nisam svjedočila neobičnoj vrsti poniženja:

Radi se o

(moram ovo pisat u formi slobodnog stiha, jer je prenevjerojatno za prozu)

kolegici mi

(da, onoj koja mi pravi probleme)

Za koju pretpostavljam da je prva generacija VSS-a u svojoj porodici

(ne mogu bit sigurna jer ne znam o njoj ništa, ali svi znaci su tu)

pa joj jošte nije do kraja jasno da završen fakultet ne podrazumijeva Znanje iz baš Svega, stoga

često zabada nos gdje mu nije mjesto

zabode ga krivo

opći je predmet sprdnje i

vjerojatno bi

tako to bilo (sve i da

ne radi(mo) ko profesionalni idiot)

posvud, osim

u Porodici.

Pretpostavljam;

jer žica kolege repeticije za sebe da bi doma mogla davat repeticije svojoj djeci

.

mislim

o moj bože

ako to nije robovanje gluposti…

…postoji li modernije od toga?

Komentiraj »

kad sam imajo 16

Kad sam imala dvadesetsedam, činilo mi se da je to strašno puno, budući da (osim diploma) nisam ostvarila ništa od onoga što sam si bila zamišljala kad sam imala šesnaest.

E sad,

zbog čega je dvadeset i sedam tako važno da ga se spominjem a nije čak ni okrugao br.?

Do dvadeset sedme si u nas, još uvijek dijete. Usprkos razumu i zakonu(?). A zbog prava(?) na obrazovanje (-> dok god se školuješ ne moraš/možeš raditi -> financijski si ovisan o roditeljima ili o zakladama -> dok god si ovisan o nekom/nečem, formalno si dijete ili “osoba”.) Dočim od dvadeset i sedme počinje “stvarni život”. Za koji nikako nisi spreman.

Jučer sam upoznala jednu curu od dvadeset i sedam (hm h, dvajšest i devet mjeseci) i

i

iz ove presprektive,

dvadeset i sedam mi se čini baš strašno, jako puno.

Još uvijek.

Zašto?

Vjerojatno zato što svaki dan imam posla sa ovima od šesnaest.

Iako su fantazije bitno drugačije.

(Ja nisam zamišljala da ću odmah nakon faksa bit meneđerica s bijesnim autom, šoferom i dohodkom. Samo zato jer je to “prirodan” slijed stvari. I jer Ja to zaslužujem.)

Govori, ova jučerašnja skoro dvadesetsedmogodišnjakinja, kako joj svi govore da izgleda mlađe, pa potegne sve do dvadeset četri, pet…

(znači, svjesna je da je 27 puno)

Ljudi moji,

u ovo vrijeme (a svako je isto) (To vječno htijenje i vječno žaljenje i sažaljenje. Nad sobom, a tobože nad drugima.)

kad curice izgledaju kao dobrodržeće četrdesetgodišnjakinje, a četrdesetgodišnjakinje se ponašaju ko curice,

je li bitno da izgledaš mlađe?

je li bitno što ti drugi govore?

moraš li proći isti (krivi) put kao i sve druge prije (i poslije) tebe?

Što si danas učinila da bi bila sretna?

<danas sam skontala da ne znam opraštati.>

<ako si tamo, a znam da si tamo, molim te oprosti>

Komentiraj »

kveljo

Kao zanimljivost (ili šalu) pročitao je radio-voditelj vijest o nekom poduzetniku koji je morao platiti milijunsku kaznu jer je prodavao običnu vodu pod flaširanu…

Vezano na to, sjetila sam se panike koju je prije koju godinu izazvala neka (naša) lajfstajl kolumnistica kad je otkrila svekolikom puku, da se nikako ne smije piti voda kojom se tuširamo…

– Zabljesnuo me odjednom plam spoznaje, koliko sam / smo, sretni što živimo u Hrvatskoj u kojoj je voda iz slavine, voda za piće, zdrava i prava ma koliko nas uvjeravali u suprotno.

Pa neka se moja šefica/kolegica/poznanica/susjeda i trudi oponašati lik iz američanske sapunice, pri tom zagorčavajući i moj život, samo zato da bi imala kadar za prepričavanje i analiziranje pa zaboravljanje,

voda je stvarna.

voda je čista.

U vodu vjerujem!

Komentiraj »

verba volant

Kao preskakivanje konopca, eto, tako je jednostavno uključiti se u razgovor: dođeš, procijeniš… visinu, brzinu, tempo(?), pustiš strah, uletiš i skačeš… dok ti se noge ne umore. Ili dok se ne zapetljaš. O svoje ili tuđe riječi.

Itaque,

priđem grupici žena u živom razgovoru.

(Ali ne svojom krivnjom.) (Niti s namjerom. Jednostavno su bile na mojoj putanji.)

I sad,

kad su već tu, jelte, probam pratit što se dešava… konopac, tempo, i to. Ozbiljna su lica. Sad samo jedna govori. Nitko joj ne upada. Što je neobično. Zaključim da je ozbiljna tema. Šutim. Čekam.

– Gospodžo… – istaknula je sva važna tu riječcu, po trideseti put otkako pokušavam pratiti, valjda oponašajući osobu koja joj je nanijela nekakvu nepravdu, i svaki put uz neki pokret rukom na kojoj bi joj zasjao vjenčani prsten.

Ajd!

– Mis’in, mis’in, ono, ono, ono, a-eeeeeee – pa onda opet – Gospodžo ne mo’e to taaako. Ona meni. Ono, mis’in, nije meni do pedeset lipa.

Uglavnom, bila je valjda u dućanu, i blagajnica joj je kesicu od trideset lipa naplatila pedeset lipa i ova se vratila reklamirat.

Ovo je istina.

Ovo je ozbiljno.

Ovo ponavljam jer sama još ne mogu povjerovati da sam to čula svojim ušima i da se to vjerojatno stvarno i dogodilo.

– I šta onda? – pita jedna od sugovornica. Valjda je tu osim mene bilo još pet žena. Ne mogu procijenit da l ih stvarno zanima ili nemaju pametnijeg posla.

– Ae, ono, ka, ja ti njoj, razu’iš – opet neki pokret rukom – Nije to u redu. Ono, nekom je pedeset lipa, razu’iš kruv, mis’in, nije meni do pedest lipa, nego do principa.

Evo, i sad osjećam kako mi se duboka bora urezuje u čelo (mozak van da skoči).

– Jebote – izustim.

G-dža me pogleda:

– Ae! – i shvatim da sudjelujem u razgovoru.

Je li vrijeme, naše ili tuđe, koje potrošimo na sitničarenja, skuplje ili jeftinije od plastične vrećice?

Uf, krivo sam formulirala…

Ljudi koji cijene vrijeme, ne sudjeluju u ovakvim razgovorima.

Na putu kući, vidjela sam mrtvu pticu. Modro sivi golub. Ili golubica.

Viđala sam do sad na putanji do kuće i ispljuvke, i izmete i mrtve mačke i miševe i žohare. Nikad ptice.

Glava joj je bila očerupana. A otrgnuto krilo je bilo nekih pola metra dalje. Trajalo je sekund dok sam prošla kraj nje.  Ali sad se mogu sjetiti detalja.

Ptice lete.

Ptice žive na krovovima. I u krošnjama.

Ptice se ne kolju na cesti prema mojoj kući.

Čitav ovaj dan – bolesni čudni ludi košmar.

Nevjerojatno koliko stvari ljudi uzimaju pod normalno.

Komentiraj »