Svakog nešto boli. Jeste li primijetili? Kad stanete da nekog pozdravite i iz pristojnosti pitate za zdravlje; ne očekujte ništa manje od historije bolesti.
Mislim, historije su izgovori.
Zbog izostanka sadašnjosti.
I svi se razumiju. Prepuni su savjeta. Spremni za odgovore. Kanda, baš svatko slobodno vrijeme provodi čitajući Doktora u kući, umjesto da gleda turske sapunice.
Mislim, enciklopedije su znak enciklopedičnosti, dočim sapunice uvijek ne jamče čistoću. Osim toga, za čistoću se valja pomučiti, a za muku ne treba nauka.
A mi smo društvo znanja.
Pitanje:
Da se ne hvalim koliko sam mašina robe ispeglala, bi li to bilo jednako kao da nisam ispeglala ništa.
ili
Da sa ljetovanja ne donesem bar dvjesto photographija, bi li to značilo da nisam nigdje bila, ništa opazila. Bi li mi bilo dozvoljeno imati uspomenu. (Ups. uspomena je historija) (-_-)
odnosno
Da se ne tužim na bolove svako malo, na koji način bih zaslužila ičiju pažnju.
???
Suprotnost bi bila:
– ako samo pričam da radim, kad stignem raditi stvarno
– dok škljocam tih bar dvjesto puta, jesam li stvarno na odmoru ili izmišljam priču o njemu
– zbog čega se žalim na bolove, a još uvijek ne poduzimam ništa
Mislim, odgovori su: čovjek je društveno biće, a društvo živi od prodaje usluga i informacija? Budući da sami sve ne možemo / ne znamo, većinu se vremena pretvaramo da možemo ili znamo, a ostatak provodimo zavideći ovima koji stvarno nešto mogu / znaju?
Trenutno je najlakše ne raditi ništa i sve svaliti na zdravstveno stanje. Sebe. Drugih.
-_-
“Bog je silno pogriješio kad je stvorio ljude”
-_-
Pitam se, misle li tako i ostale životinje za pripadnike svoje vrste.