rezonanca

(nema veze s rezonom)

verba volant

dana 4 listopada, 2013

Kao preskakivanje konopca, eto, tako je jednostavno uključiti se u razgovor: dođeš, procijeniš… visinu, brzinu, tempo(?), pustiš strah, uletiš i skačeš… dok ti se noge ne umore. Ili dok se ne zapetljaš. O svoje ili tuđe riječi.

Itaque,

priđem grupici žena u živom razgovoru.

(Ali ne svojom krivnjom.) (Niti s namjerom. Jednostavno su bile na mojoj putanji.)

I sad,

kad su već tu, jelte, probam pratit što se dešava… konopac, tempo, i to. Ozbiljna su lica. Sad samo jedna govori. Nitko joj ne upada. Što je neobično. Zaključim da je ozbiljna tema. Šutim. Čekam.

– Gospodžo… – istaknula je sva važna tu riječcu, po trideseti put otkako pokušavam pratiti, valjda oponašajući osobu koja joj je nanijela nekakvu nepravdu, i svaki put uz neki pokret rukom na kojoj bi joj zasjao vjenčani prsten.

Ajd!

– Mis’in, mis’in, ono, ono, ono, a-eeeeeee – pa onda opet – Gospodžo ne mo’e to taaako. Ona meni. Ono, mis’in, nije meni do pedeset lipa.

Uglavnom, bila je valjda u dućanu, i blagajnica joj je kesicu od trideset lipa naplatila pedeset lipa i ova se vratila reklamirat.

Ovo je istina.

Ovo je ozbiljno.

Ovo ponavljam jer sama još ne mogu povjerovati da sam to čula svojim ušima i da se to vjerojatno stvarno i dogodilo.

– I šta onda? – pita jedna od sugovornica. Valjda je tu osim mene bilo još pet žena. Ne mogu procijenit da l ih stvarno zanima ili nemaju pametnijeg posla.

– Ae, ono, ka, ja ti njoj, razu’iš – opet neki pokret rukom – Nije to u redu. Ono, nekom je pedeset lipa, razu’iš kruv, mis’in, nije meni do pedest lipa, nego do principa.

Evo, i sad osjećam kako mi se duboka bora urezuje u čelo (mozak van da skoči).

– Jebote – izustim.

G-dža me pogleda:

– Ae! – i shvatim da sudjelujem u razgovoru.

Je li vrijeme, naše ili tuđe, koje potrošimo na sitničarenja, skuplje ili jeftinije od plastične vrećice?

Uf, krivo sam formulirala…

Ljudi koji cijene vrijeme, ne sudjeluju u ovakvim razgovorima.

Na putu kući, vidjela sam mrtvu pticu. Modro sivi golub. Ili golubica.

Viđala sam do sad na putanji do kuće i ispljuvke, i izmete i mrtve mačke i miševe i žohare. Nikad ptice.

Glava joj je bila očerupana. A otrgnuto krilo je bilo nekih pola metra dalje. Trajalo je sekund dok sam prošla kraj nje.  Ali sad se mogu sjetiti detalja.

Ptice lete.

Ptice žive na krovovima. I u krošnjama.

Ptice se ne kolju na cesti prema mojoj kući.

Čitav ovaj dan – bolesni čudni ludi košmar.

Nevjerojatno koliko stvari ljudi uzimaju pod normalno.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: