rezonanca

(nema veze s rezonom)

san svake djevojčice

Danas sam prvi put čula na radiju

reklamu(?)

poziv(?)

(zaista ne znam kako se to zove)

za glasanje protiv na referendumu o braku.

Ljudi znaju

(i bog mi je svjedok)

da nisam glasna osoba

Al

BRATEMILI, JE LI VIŠE DOSTA!

Dakle, na Otvorenom radiju, koji u popodnevnim satima inače izbjegavam slušat zbog voditeljice koja mi nije simpatična, iako sve puštaju jednaku glazbu i reklame, odslušala sam s nevjericom:

– danas brak istospolnim partnerima, sutra umjetna oplodnja i abortus – TI SI SLJEDEĆA – zato glasaj protiv –

Jesu li ti ljudi normalni?

JA (ako pucate na prosječnu, povremenu slušateljicu) nemam nikakvu želju niti namjeru umjetno se oplođivat niti oplođena abortirat! Zbog čega bi TO bilo pravo(?) koje bi itko želio braniti? Od koga? Zašto?

Ta j…………… građanska akcija, inicijativa tko god da bila, kako god da se zvala i što god da radila do sad nije izazvala ništa osim dubokog iskrenog gađenja u meni. I dok me zbog takvih bilo sram što sam žena, sad me sram što sam čovjek.

(može bit da ću ovime koga uvrijediti. može bit da sam fulala tvorca reklame. može bit nema to veze s građanskom akcijom koja je onomad jadnoj jaci kamenovala stan (ili nešto slično). može bit iza toga stoji hns, masoni, židovi i barak obama.) ali stvarno, stvarno, stvarno me nije briga. što je previše, previše je. i stvarno se nadam da će, tko god da je smislio u početku brilijantnu ideju o provođenju referenduma o braku, pobijedit sa sto posto s tim da nitko osim njega neće ni izaći na nj.)

 

Oglasi
Komentiraj »

rekoh

Vjeruj mi, čitatelju, da sam na sto muka.

Iako, ne baš na “100 muka”, nego dovrših mučnu dopisku s osobom koja mi mučninu izaziva.

I vjeruj mi, čitatelju, da sam pristojna bila, i ljubazna bila, koliko god mi trud dopuštaše, čak i preko toga.

Al, svi znaju, čitatelju, da sa strpljenjem nije igrati igre bez granica.

O moj bože!

Ona niti  shvatila nije da opasno kročiše granicom gluposti!

Te pretjera vrlo!

Sad paz’ ‘vamo!

(u čem se sastoji muka moja)

“Smiješ li, tj. je li pristojno reći sebičnom čovjeku da je sebičan?”

Al slobodna lektira riješi me i toje!

“Zlo je NE REĆI zlu da je zlo” (Niccolo Machiavelli)

DIXI

Komentiraj »

cave a signatis!

Neki dan je princ Bajazid rekao bratu grbavcu da treba biti sretan jer je njegova jedina mana vidljiva svima, i kad bi barem tako vidljivi bili licemjerje i zavist i zloba…

I glupost.

Ja ne volim invalide. Tobožnje herojstvo, samo zato što im netko gura kolica. Tobožnji vedar duh, ako bilo kome upute bilo kakvu “šalu”. Pljeskanje i čestitanje koje im se upućuje onih pet minuta zaslužene slave. A zaslužene zato što sjede u kolicima i što su takvi izašli u svijet. Da bi ih se tretiralo kao mentalno zaostale, ili kao malu djecu.

Potrebno je ovo preformulirati, ne volim ljude koji svoj nedostatak(?) nose kao zastavu (kao što ne volim ljude s psima).

-.-

Ulicom kojom prolazim svaki dan, barem dva puta, često tiho prođe i dvoje slijepaca. Koji nisu par. Muškarac s psom. Vodičem. I starija žena sa sivim štapom.

Neki dan sam vidjela čovjeka koji je bio toliko ispred svog vremena te je svom (valjda) djetetu pokazao prstom u tu ženu i rekao:

– Vidi, sine, ona je slijepa. Sli je pa. Sli… To ti znači da ne vidi.

Napisala sam “ispred svog vremena” jer nije pričekao da se u škole uvede građanski odgoj na kojem bi dijete isto to naučilo, jednako kao što je moja (i njegova, vjerojatno) generacija učila da nije pristojno pokazivati prstom.

U školi, vjerojatno, nije naučio ni poslovicu koju sam stavila u naslov (čuvaj se označenih!, koju je moja generacija učila uz opasku da su ljudi s tjelesnim deformitetima često nepredvidljive ćudi), inače bi mu primozgom prošao strah da ga stara sljepica ne opauči štapom! Ona bi to sigurno napravila! Za razliku od pravog invalida u invalidskim kolicima, koji se sigurno neće zaletjeti petom brzinom u nj. Siroti. Onakav.

-.-

Ne mogu verbalizirati zašto… Vjerojatno jer ne mogu zamisliti da netko pristaje na to da je samo invalid i ništa drugo, ili hrvat i to je najbitnije, ili nečije dijete i bolje ti je da znaš čije!, ili vlasnik pasa, i da se čitav svemir vrti oko toga. To da je smisao života. Početak i kraj.

Ali vjerojatnije zato što je ovisnost o nekom (jednako kao o nečem) nešto na što najvjerojatnije nikad sama od sebe ne bih pristala. Ni po koju cijenu.

 

trebat će mi bog prije uzet razum

 

<naknadna pamet u vidu poslovice “similis simili” ili s kim si takav si… a budući da živim u gradu idiota….>

Komentiraj »

svadba

Subota je. Moja se obitelj sprema na vjenčanje. Mama je već u ranu zoru bila u frizerke. Sestra i ja smo kupile nove aljne i štikle.

ups.

u biti…

ne

jer

Na vjenčanje ne idem. Jer ne želim da mi rodbina broji godine. Niti zalogaje.

Zapravo, kad promislim, TO je čista diskriminacija!

Debelim ženama ne smiješ reći da su debele, zbog njihove tankoćutne prirode. Normalnim do mršavim, smiješ bez problema prigovoriti nesavršenosti tipa celulit na unutrašnjoj strani koljena, okrugle obraze ili visoko čelo.

Zapravo, kad promislim. TO je neka urota.

Udanim ženama moraš moći otrpjeti smrdljivi dah dok se žale na svekrve, svastike i strine, prvog muža, sadašnjeg muža i rođenu djecu… Al na svu sreću, ne predugo, jer nemate zajedničkih tema.

Pitam se: Svi ti ljudi, zbog čega se guraju u “brak”.

Kad svi kažu da je bljak.

To je nešto kao psihologija čopora?

Ili običan strah od samoće.

 

<mislim, jednom davno, da sam pročitala neku satiru o ljudima koji su tražili pravo da sklope brak sami sa sobom. ali moguće je da sam to sanjala. iako je moguće i da je to bilo stvarno. znate, zbog čega bi itko bio diskriminiran? uključivo i ovi koji si ne mogu naći odgovarajući broj, boju ili spol>

Komentiraj »

dvadeset i prvi vijek

Neki je svjetski poznati futurist prognozirao da novi naraštaji neće svoje doba zvati stoljećem, već milenijem. Tako je makar bilo prevedeno u knjizi koju sam bila posudila. Dakle, ne tisućljeće, nego baš – milenij!

Stoljeća su, tvrdio je, stvar prošlosti. Svako malo stiže jedno novo. Već imamo i ljude koji su živjeli kroz čak dva stoljeća. Ako ne i tri! Sve je više živih stogodišnjaka. Prelaz iz stoljeća dvadesetog u stoljeće dvadeset i prvo, malo će koga dirnuti. Dočim, tisućljeće… dočim, novi milenij…  !

Nemam, jasno, točan citat. Ta knjigu sam odavno vratila! Ali ostane ono nešto, što baš žulja.

Mi smo milenijski ljudi!

Rekao svjetski poznati futurist!

Kojem, doduše, baš i nisam upamtila ime.

Ali nije važno: progutat će ga stoljeće. Kao i stotine prije njega. Zaista nije važno.

Dakle,

Dovoljno je da

kad sam odeš na kavu

osluškuješ duh vremena

pa čuješ:

Kako razne žene i muškarci prepričavaju.

A obično su to analize i sinteze tuđih (misli i) života.

pa čuješ:

– eno neka ž. ne može zatrudnit, koliko pokušavala da pokušavala, sigurno je neko učara!

– O: pa zar u dvadeset i prvom vijeku? još toga ima!?

pa čuješ:

– jedna curica iz razreda mojeg malog, je u dogovorenom braku. ona ti je znaš muslimankica.

– O: pa zar u dvadeset i prvom stoljeću? još toga ima?!

pa čuješ:

– oh, kupila bi ja te cipele, ali nemam ih di pokazat… kad me muž neće da vodi…

– O: pa zar u dvadeset i prvom vijeku? ti ne možeš izać sama? :O

Jasno da je do matematike!

Činjenica:

uvijek je, u svakom p. periodu, bilo nekoliko jako pametnih ljudi. I uvijek je postojala jako glupa većina. Zbog ove prve činjenice, ova druga skupina sada živi puno bolje nego što je ikada sama mogla i zamisliti. I puno bolje nego što zaslužuje.

Dok oni shvate novu sintagmu, nauče novu riječ,

još će se dosta vještica spaliti

1 Komentar »

18+

Maloprije sam na jednom pametnom blogu pročitala (tema je, naravno, referendum o braku) da generacije rođene nakon osamdesetih više ne znaju razliku između spolova. “Sve je to x-generacija, nema više M ni F.”

I u pravu je.

Ako još i postoji neki tata koji ne želi da mu sin gleda JagodicuBobicu, uvijek ima i mama (koju odgaja televizija) (ili je jednostavno usamljena), koja će i od sina i od kćeri (ako ne i od muža) htjeti napraviti najbolju prijateljicu koja će ju pratit po dućanima i po frizerajima.

Ako još i postoji masa dječaka koji će imati mišiće kao švarceneger, morat će dobro pripaziti da se ne ispušu. Isto ide i masu djevojčica. Koje će i za koju godinu biti jednake djevojčice – starice.

Možda to ne primijetite, jer ih nemate priliku gledati “u najboljem izdanju” baš svaki dan. Na ulici, oni se ne razlikuju, od vas koji ste rođeni prije osamdesetih. Oni nisu djeca. Nisu odrasli. Nešto su preskočili.

Vjerojatno sam nepravedna.

Na primjer:

Prije par godina me šokiralo kad sam shvatila da im je u analizi rečenice smiješno / nerazumljivo značenje naziva OBJEKT ili ATRIBUT. Naime, atributi su im “guzice i sise”, a objekt je “pa laka žena, žena općenito”. Prije par godina, još bi uslijedio kikot, danas je to normalno.

Mene su odgajali liberalni roditelji, i sjećam se, kad bi nastavnica biologije govorila o djelovima lj. tijela, da su se neka djeca crvenjela, neka smijuljila… Ja nikad nisam razumjela što je smiješno ili stida vrijedno u riječi “mošnja” ili “rektum”.

Možda je to to što se događa novim generacijama.

Nepravedna sam.

Sve se ispremiješalo. A riječi s vremenom mijenjaju značenje.

Na primjer:

Neki dan jedan petnaestogodišnjak objašnjava drugom značenje riječi ALERGIJA. Ovaj naime zna da kad je “netko alergičan na nekoga”, da to znači da ga “ne može smislit organski”, ali ne može to povezati sa, na primjer “koncentracijom peluda” ili s nekom hranom. I sad, ovaj mu tumači:

– Alergija, božemoj, ako ti je neko alergičan na jaja, i onda ako jede jaja može umrit!

Ovaj drugi još uvijek ne razumije. Ili ne vjeruje.

– Kakve to ima veze s organima!? Aaaa jaaajaaaa ahahaha…

Nepravedna sam.

Trebalo bi pisati nove rječnike i pravopise. Trebalo bi agresivnije i ozbiljnije pristupiti obrazovanju.

…A možda, možda se samo sprdaju…

Ili se radi o običnoj gluposti.

Navodno je glupost zarazna.

Dva-tri posta niže sam pisala da mi smeta što je sve seks. Zapravo mi smeta što je sve tako bezrazložno i beznadežno šuplje. Naravno da mi smeta!

<Kao nema mi druge nego preselit na mars. Ali to su isto govorili i ljudi hiljadu godina prije mene.>

Neke bi stvari kao i neki prirodni rariteti trebale ostati zaštićene. Samo zato jer su to što jesu.

 

Komentiraj »

razgovori

Davno davno jedna je knjizevnica i beskorisna doktorica objavila zbirku koju nisam procitala naslova “Što sam vam presutjela”.
Lijepo bi bilo jednako kao neke knjige moci izbjeci neke razgovore.
Najcesce mozemo jedino izabrati ne sudjelovanje u njima.

Ovo su dakle neki razgovori u kojima nisam sudjelovala:

A: Jutros sam se probudila oprala zube umila. Pojela dvije krafne. S vanilijom. Istusirala se i oprala kosu. Obukla se i dosla tu i sad sam tu. Hi hi.
B: Sinoc sam sređivala stan. Malo peglala usisala. Citala. Pa jedno dvaes stranica. To ti je oko dva poglavlja. Onda sam misla gleat Sulejmana al sve mi se razvodnilo.
(osoba A je imala masnu kosu a osoba B zgužvanu suknju)

C: Postaje sve teže raditi u razredu. Sve teže pratit sve te trendove. Ne znam više jesam li stvarno glup ili me prave glupim.
D: Je al mi ih uvijek možemo dotuć sa iskustvom!
(ne znam zašto sam se sjetila one “Nikad ne raspravljaj s idiotom…”)

E: Kakva ti je razrednica?
F: Dobra.
E: Ae dobra. Ravna je ka daska. Da viš moje. Petice najmanje.
F: A budale niko ti nema prirodne petice.
(ovaj sam razgovor načula u busu. dječaci od oko 12 godina maximalno.)

Nedostaju zarezi!
I pokoja kvacica
Inace sve ok
OH

Komentiraj »

jos cvate

image

Komentiraj »

josip

Prošli tjedan je umrla, doznala sam to iz novina, naša učiteljica iz osnovne. Dvadeseto godište. Još malo, i bila bi doživjela stotu. Ušla u rubriku Zanimljivosti, ili Vjerovali ili ne.

 

Svi smo se složili da je njena dugovječnost dokaz, da zli ljudi žive duže, i da je potrebno da im se, najprije, pomuti razum da bi bili dostojni čistilišta.

Nismo išli na sprovod.

 

Iste večeri sanjala sam Josipa. Šutljivog dječaka s kojim sam sjedila kroz osnovno školovanje. Kojeg od tada nisam vidjela, niti čula o njemu. O kojem se nikad nisam raspitivala. S kojim sam jedva u životu prozborila dvije riječi.

Sjedili smo zajedno, jer je učiteljica tjerala neku najnoviju znanstveno utemeljenu modu da trebaju u klupi sjediti djeca različitih spolova. Nikad nisam provjeravala je li to bila samo njena izmišljotina.

Ipak,

u snu mi se pojavio Josip. Svijetlosmeđe kose preko klempavih ušica, nešto mi tiho tiho govori, i trebala bih se jako približiti da bi razumjela slova, ali čujem samo “Eto… i tako…”, a onda se značajno osmjehne i kaže “Nino isto. također. Tako da…”

Mislim se, koji Nino? Koji Nino. A naglas kažem “Oh, čestitam”, nemam pojam zašto, i okrenem se prema novom snu. A u novom snu sama su vrata. I sva su zatvorena. Ne znam tko ih je pozatvarao. Možda Josip. Možda ja. Bestjelesni glas mi kaže

– Samo se sjeti, da jedna vrata moraš zatvoriti da bi se otvorila druga

I prije nego viknem “ALI, SVA SU ZATVORENA”

shvatim da niti nisam u kući. Da nema zidova. Da je svuda oko plavo plavo

 

nešto.

Komentiraj »

o manjinama

Ja nisam pojma imala da sam židovka, dok se nisam zaposlila u seljačkoj školi. Niti sam imala pojma da radim u seljačkoj školi, dok nisam doznala da sam židovka.

Znala sam, naime, da imam problema s kolegicom, ali to sam pripisala – ljubomori. Znate, ono rivalstvo: starija sestra – mlađa sestra. Oh, sve bi ona meni dala i pokazala, ali mi namjerno sve pokazuje krivo. Pa onda ona tipična ž. ogovaranja. Ali toga ima posvuda. To je nešto na što ne treba trošiti energiju, pridavati važnosti.

Primijetilo se i da imam problem sa šefom, ali: imam predivan posao, zajamčenu autonomiju, sa šefom ne moram previše komunicirati. Iako je ovaj bio nametljiv i agresivan. Uglavnom sam s tim izlazila na kraj.

Ponekad bih imala probleme s učenicima (u vidu “sieg heil” ili “k’o da ona zna šta je avemarija”), ali tko nikad nema nikakvih problema s učenicima, taj laže!

Onda sam čula da me neko dijete zove “seljančicom”, a drugo mu odgovara:

– Jesi glup, ne može ti ona bit seljanka, ona je židovka.

I time mu je začepio usta.

Najprije, zašto “seljančica” i zašto “seljačka” a ne “seoska” škola?

Nije “seoska” jer nije na selu. Škola je u centru grada, a pridjevak je dobila po ovom agresivnom ravnatelju koji je, za svojih mandata, pozapošljavao u nju polovicu svog sela. Često se znao i hvaliti time, kako je neka “gospojca profsorca” njih putnike znala gledati s visoka i govorit im da šta su došli zasmrdit grad. I da nikad od njih ništa! A evo!

Meni je priča bila simpatična. Dakle, “seljačka” jer je šef seljak. Slijedom toga, sve smo mi “njegove male” – seljančice.

Sad, kako sam postala židovkom?

Izgleda da nemam hrvatsko prezime. O čemu također nisam imala pojma. Niti vodila računa. Ali, uvijek ima tko će!

Navodno je u ljudskoj prirodi da istraži, dokaže, opravda, ili izmisli opravdanje, da bi se uklopilo, ili ne bi bilo izbačeno iz društva, zar ne? Ja sam smatrala (smatram) da ne moram nikom ništa dokazivati, niti se opravdavati. A nije mi ni pretjerano stalo uklopiti se u kolektiv koji:

– po sl. dužnosti, promovira toleranciju, istospolno, međugeneracijsko, raznovjersko, multietničko i ino uvažavanje; a privatno bi spalilo džamiju, ubilo pedera, oderalo židova, i uskrslo iz mrtvih babu šta je imala pravo na njemačku penziju.

Da, sve to možete smatrati duhovitošću, ili pak snalažljivošću, ali… ne znam… ako imam pravo izbora: radije ne.

Zbog čega ovo sad pišem (iako stvarno nije moja stvar, niti mogu ikako utjecati na to, niti imam interesa ili volje)?

Možda da, kad se prestanem smijati, mogu prodati priču, kako nikakve koristi od educiranja (budući da ga provode licemjerni ljudi)?

Ili da dokažem na vlastitom primjeru kako – svakakve koristi od educiranja: budući sama nisam imala pojma da spadam u manjinu, niti sam se ikada osjećala zakinutom, ali eto, uvijek te neki edukator pouči boljemu? I pokaže ti gdje ti je mjesto!

A možda da proslijedim naučeno – iz vlastitog iskustva: Ljudi, slični meni, dopustite udrugama da vas spašavaju, inače ste nekoristan član društva!

Ali, zapravo se nedavno dogodila najnevjerojatnija stvar: kolegica (da, ona koja mi inače pravi probleme) je na sav glas i ničim izazvana, počela tumačiti kako su njoj židovi baš simpatična nacija(o_O), zbog ovoga i onoga, a

uostalom i naš je Isus bio Židov!

 

 

1 Komentar »