rezonanca

(nema veze s rezonom)

o manjinama

dana 6 studenoga, 2013

Ja nisam pojma imala da sam židovka, dok se nisam zaposlila u seljačkoj školi. Niti sam imala pojma da radim u seljačkoj školi, dok nisam doznala da sam židovka.

Znala sam, naime, da imam problema s kolegicom, ali to sam pripisala – ljubomori. Znate, ono rivalstvo: starija sestra – mlađa sestra. Oh, sve bi ona meni dala i pokazala, ali mi namjerno sve pokazuje krivo. Pa onda ona tipična ž. ogovaranja. Ali toga ima posvuda. To je nešto na što ne treba trošiti energiju, pridavati važnosti.

Primijetilo se i da imam problem sa šefom, ali: imam predivan posao, zajamčenu autonomiju, sa šefom ne moram previše komunicirati. Iako je ovaj bio nametljiv i agresivan. Uglavnom sam s tim izlazila na kraj.

Ponekad bih imala probleme s učenicima (u vidu “sieg heil” ili “k’o da ona zna šta je avemarija”), ali tko nikad nema nikakvih problema s učenicima, taj laže!

Onda sam čula da me neko dijete zove “seljančicom”, a drugo mu odgovara:

– Jesi glup, ne može ti ona bit seljanka, ona je židovka.

I time mu je začepio usta.

Najprije, zašto “seljančica” i zašto “seljačka” a ne “seoska” škola?

Nije “seoska” jer nije na selu. Škola je u centru grada, a pridjevak je dobila po ovom agresivnom ravnatelju koji je, za svojih mandata, pozapošljavao u nju polovicu svog sela. Često se znao i hvaliti time, kako je neka “gospojca profsorca” njih putnike znala gledati s visoka i govorit im da šta su došli zasmrdit grad. I da nikad od njih ništa! A evo!

Meni je priča bila simpatična. Dakle, “seljačka” jer je šef seljak. Slijedom toga, sve smo mi “njegove male” – seljančice.

Sad, kako sam postala židovkom?

Izgleda da nemam hrvatsko prezime. O čemu također nisam imala pojma. Niti vodila računa. Ali, uvijek ima tko će!

Navodno je u ljudskoj prirodi da istraži, dokaže, opravda, ili izmisli opravdanje, da bi se uklopilo, ili ne bi bilo izbačeno iz društva, zar ne? Ja sam smatrala (smatram) da ne moram nikom ništa dokazivati, niti se opravdavati. A nije mi ni pretjerano stalo uklopiti se u kolektiv koji:

– po sl. dužnosti, promovira toleranciju, istospolno, međugeneracijsko, raznovjersko, multietničko i ino uvažavanje; a privatno bi spalilo džamiju, ubilo pedera, oderalo židova, i uskrslo iz mrtvih babu šta je imala pravo na njemačku penziju.

Da, sve to možete smatrati duhovitošću, ili pak snalažljivošću, ali… ne znam… ako imam pravo izbora: radije ne.

Zbog čega ovo sad pišem (iako stvarno nije moja stvar, niti mogu ikako utjecati na to, niti imam interesa ili volje)?

Možda da, kad se prestanem smijati, mogu prodati priču, kako nikakve koristi od educiranja (budući da ga provode licemjerni ljudi)?

Ili da dokažem na vlastitom primjeru kako – svakakve koristi od educiranja: budući sama nisam imala pojma da spadam u manjinu, niti sam se ikada osjećala zakinutom, ali eto, uvijek te neki edukator pouči boljemu? I pokaže ti gdje ti je mjesto!

A možda da proslijedim naučeno – iz vlastitog iskustva: Ljudi, slični meni, dopustite udrugama da vas spašavaju, inače ste nekoristan član društva!

Ali, zapravo se nedavno dogodila najnevjerojatnija stvar: kolegica (da, ona koja mi inače pravi probleme) je na sav glas i ničim izazvana, počela tumačiti kako su njoj židovi baš simpatična nacija(o_O), zbog ovoga i onoga, a

uostalom i naš je Isus bio Židov!

 

 


One response to “o manjinama

  1. […] tome kako će svako dijete u Zemlji Znanja stići do odabrane ustanove u utrci za “jednakim […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: