Prošli tjedan je umrla, doznala sam to iz novina, naša učiteljica iz osnovne. Dvadeseto godište. Još malo, i bila bi doživjela stotu. Ušla u rubriku Zanimljivosti, ili Vjerovali ili ne.
Svi smo se složili da je njena dugovječnost dokaz, da zli ljudi žive duže, i da je potrebno da im se, najprije, pomuti razum da bi bili dostojni čistilišta.
Nismo išli na sprovod.
Iste večeri sanjala sam Josipa. Šutljivog dječaka s kojim sam sjedila kroz osnovno školovanje. Kojeg od tada nisam vidjela, niti čula o njemu. O kojem se nikad nisam raspitivala. S kojim sam jedva u životu prozborila dvije riječi.
Sjedili smo zajedno, jer je učiteljica tjerala neku najnoviju znanstveno utemeljenu modu da trebaju u klupi sjediti djeca različitih spolova. Nikad nisam provjeravala je li to bila samo njena izmišljotina.
Ipak,
u snu mi se pojavio Josip. Svijetlosmeđe kose preko klempavih ušica, nešto mi tiho tiho govori, i trebala bih se jako približiti da bi razumjela slova, ali čujem samo “Eto… i tako…”, a onda se značajno osmjehne i kaže “Nino isto. također. Tako da…”
Mislim se, koji Nino? Koji Nino. A naglas kažem “Oh, čestitam”, nemam pojam zašto, i okrenem se prema novom snu. A u novom snu sama su vrata. I sva su zatvorena. Ne znam tko ih je pozatvarao. Možda Josip. Možda ja. Bestjelesni glas mi kaže
– Samo se sjeti, da jedna vrata moraš zatvoriti da bi se otvorila druga
I prije nego viknem “ALI, SVA SU ZATVORENA”
shvatim da niti nisam u kući. Da nema zidova. Da je svuda oko plavo plavo
nešto.
Komentiraj