rezonanca

(nema veze s rezonom)

krv mladih djevica

Tko ne bi želio živjeti vječno? Pod uvjetom da bude zauvijek mlad.

Odvajkada su žene i muškarci diljem svijeta težili tome, te bi na se stavljali i svinjske maternice i bikova muda samljevena i namirisana, te upakirana u primamljivu ambalažu (ili ne nužno),uz pisana (ili ne nužno) jamstva stručnjaka te način primjene.

Stare su Rimljanke (i one mlade) izbjeljivale kožu olovom u prahu, a nešto novija povijest govori da su radi ljepote, i muški jednako kao i žene posipale i kosu i lice – brašnom.

Neka glupa kraljica se kupala u magarećem mlijeku, a neka baš zla je svakodnevno zahtijevala za kupku svježu krv mladih djevojaka.

Mislim da je snimljen film. O prvoj i o drugoj.

I znam da bi se nad tim zgrozio i onaj koji sad ovdje za to prvi puta čuje, bez da su ga na to tjerali u školi.

Današnje _ ljepote(?) na se stavljaju kemijske formule i nerazumljive nazive za koje ponekad možemo načuti da su placente ljudske, matične stanice ljudske, a ako doznamo da su životinjske od toga nam tek dolazi slabo.

Te stvari ne želimo znati. Dok god dolaze u privlačnoj ambalaži, s jamstvom u postotku i uputom za korištenje. (Nikako ne na kožicu oko očiju i izbjegavati kontakt sa sluznicom!)

Ovo, naravno, nije priča o prolaznoj ljepoti.

Niti o tome kako se povijest ponavlja nama pred očima.

Ljepoti uvod je poslužio tome da te uvedem, o čitatelju, u pravi hororac:

(pravi je se stvarno dogodio (događa), a hororac jer udovoljava kriterijima)

 

Poznanica koja ima mačku se tuži kako svako malo nalazi dijelove miševa na kućnom pragu. Ona zna da je to način njene ljubimice da se pohvali, ali svejedno joj se to gadi i htjela bi po svaku cijenu da se mačka ostavi svoje prave prirode. Ima dvije opcije: mačku prisiliti da ne izlazi vani. Ili mačku eutanazirati i ne nabavljati drugu.

Malo kasnije istog dana, povele smo uman razgovor. Naoko bezbolna tema, jer nisu involvirani drugi, trenutno neprisutni likovi, koje bi se analiziralo i seciralo, ali seciranje nije izostalo. Neka je od nas (njih) donijela vijest (ne znam da li frišku, stvarno ne pratim) o ženi koju su četiri mjeseca održavali na životu jer je bila četiri mjeseca trudna, te je bilo ljudski humano moralno i tako poroditi to dijete iz nje klinički mrtve. Žena koja je to pričala, usput je rekla koliko se zbog toga naplakala i kako je sve to dirljivo, kako je beba imala kilo i sedamdeset deka i kako je njena klinički mrtva majka, prije nego što je otišla na onaj svijet, na ovome, osim svoje bebe, spasila još četvero ljudi (primijetite kako se četvorka stalno spominje) donacijom organa: bubrega, rožnice, srca i još nečega (možda su bubrega bila dva).

Druga je prihvatila priču, dodajući kako je neka obitelj u kojoj su oba roditelja nositelji nekog pokvarenog gena odlučili umjetno začeti dijete kojem će znanstvenici odstraniti taj pokvareni gen, pa će to umjetno začeto dijete bez pokvarenog gena donirati moždinu ili stanicu ili nešto tako, svojoj već rođenoj braći i sestrama, koji su naslijedili taj loši gen i tako im spasiti život i popraviti kvalitetu istoga.

Slušala sam, vjerojatno glupog izraza lica, jer su i jedna i druga uporno ponavljale kako je to divno i dirljivo i kako bi i one za svoju djecu napravile to!

Pitala sam: Za djecu ili za sebe?

– ZA DJECU! – vrisnule su skoro uglas.

Ja se mogu sjetiti kad sam prvi put gledala Frankenštajna. On je sastavljen od dijelova mrtvih ljudi. Sjećam se da smo znale da je to fikcija. Ali moguća. I sjećam se da smo jadnu Meri Šeli proglasili poremećenom.

Znam, čitatelju, da misliš kako miješam kruške s jabukama. Loš horrorac, s dobrom zdravom modernom znanošću.

I kako čak i crkva podržava doniranje organa.

 

 

Komentiraj »

na božićno jutro

Ja se mogu sjetiti dobrih stvari. Sreće u sitnicama. Biranja čestitki. Najljepšu za najdražu tetu. I najskuplje za one koje ne viđamo često. I treniranja rukopisa: čiji je uredniji, čitkiji i svečaniji. I, NE svima isto napisati!

Isto tako mogu zamisliti da današnje obitelji kite fejsove (fejseve?). Ili blogove. Sa svim onim šljokicama i pahuljicama. Gliterima. Gligt…

Čovjek je malo (ili nimalo) evoluirao. Od pećine do danas. OK, od papirnate čestitke do elektroničke! OK, od pećine do danas.

Sjećam se i loših stvari. Kako je doma sve to bilo naporno. Moranje. Gnjavaža. Mjerkanje: Ona je nama lani poslala neku ružnu / Ona se lani nije udostojila…

Isto tako mogu zamisliti da današnje obitelji gledajući tuđe statuse i postove vide samo ružne stvari: Gle što ga je nakitila, to je zato što je u duši prazna…

Ove godine nisam osjetila pritisak blagdana (ali još ima vremena):

S mamom sam se čula telefonom. Istresla je sav otrov u najranije jutro. U sedam minuta i pedesetjednu sekundu je prešla preko svih svekrva i jetrva, ni jednom ne pitajući kako sam ni što sam. Sedam minuta i nešto sekundi je dobro vrijeme.

S tatom sam izmijenila sms.

Sister mi je poslala cirkular.

Zora, koja mi je svake godine, tri dana prije, slala muzičke čestitke i nazivala nekoliko puta, iako zna da ne slavim, ove godine je preskočila. Možda je našla drugi način da napakosti. (velim, ima vremena) A možda ju je umorilo moje ignoriranje. Pasivno sam agresivna! (zapravo ne želim imati nikakva posla s njom a to je jedini način)

Kad stavim crno na bijelo, izgledaju kao sitnice. I ja kao presitničava. Ali u stvarnosti je pregolem teret. Smeta mi svo to licemjerje. Smeta mi to sebičnjaštvo stavljanja sebe u prvi plan i kod poklanjanja prigodne dobrote. I smeta mi što je kardinal rekao da se za božić nitko ne smije osjećati ____________ (usamljeno?).

Dakle, da te nisam čula da se osjećaš!

Dakle, što sam mogla izbjeći – izbjegla sam (žao mi što mi je wordpress javio da me neka Ligija komentirala. ta me neugodnost mogla komodno mimoići.), okružila se samo dobrim stvarima, po dobrom starom običaju kontaktirala ljude koje dugo nisam čula: tarifa savršena!

PS

malo mi žao što ti još više puta nisam rekla da te volim. ali velim još ima vremena.

 

Komentiraj »

otpuštanje

Slučajno sam naišla na ovu pjesmu i nekako mi je baš prikladna.

 

Rudyard Kipling “Ako”:

 

Ako možeš sačuvati mir kada oko tebe 

Svi izgube glavu kriveć za to tebe,

Ako možeš sebi vjerovati kad svi sumnjaju u tebe

I dopustit im sumnje u tebe;

Ako možeš čekat i ne umorit se čekajući,

Il ako o tebi lažu, a ti se lažima ne baviš,

Il te mrze, a ti se mržnjom ne baviš…

 

Ako možes podnijeti da istinu koju si izrekao

Nitkov izvrne u zamku za budale,

Il vidjeti porušeno ono čem si život posvetio,

I sagnut se i ponovno gradit na stari način dalje…

 

Ako svoje srce i hrabrost i snagu prisiliš 

Da posluže ti dugo nakon što sve se sprži,

I tako, kad u tebi ničeg nema nastaviš

Osim Volje koja kaže “Izdrži!” 

 

(ne znam čiji je prijevod)

 

Kao bilo bi lijepo da se ovo ne shvati kao očajnička poruka usamljena čovjeka pred najobiteljskiji blagdan u godini. Jer upravo slažem priču o tome kako mi je ovo bila možda i najbolja godina u životu. Najozbiljnije, Ako! sam preživjela do sad, budem bila vječno!

Sretan B!

vt

Komentiraj »

“Čovjek ne žali one koji sebe stalno sažalijevaju. S njima je kao i s onima o kojima je Krist govorio u evanđelju, onima koji javno mole kako bi ih drugi vidjeli i divili im se, i koji su na taj način već primili svoju plaću.”

Komentiraj »

polozaj zeca

Voljela bih, citatelju, da se jednom pretvoris u pauka na zidu moje(?) zbornice pa da se uvjeris … pa da me razuvjeris … da mi napokon netko nepristran kaze umisljam li, jesam li luda, pretjerujem li, i sto da radim s time.

Ovako:

– o djevojcici koja pati od alergija
Mama stalno pravda. To se stalno ponavlja. Uvijek isto i isto. Ja ne znam, pa nek malo promijeni mislim opravdanje. Rekla sam ‘gospodjo’ a ona meni opet! Mislim. Stalno isto. Malo previse.

– o djevojcici koja je slomila nogu
Eto ona je malo je li pala pa se malo polomila pa je malo izostala pa smo se malo lovali pa smo je napokon ulovili ali isto dosta tu ocjena nedostaje. Sad ide na fizikalnu terapiju pa se nadamo da cemo napokon dosepesat do skole!

– o djevojcici kojoj je umro otac
Eto dogodila se ta neugodnost. Malo je bila tuznija atmosfera u cijelom razredu. Svi su se okoristili tako taj dan (razred je bio kolektivno isprican) i tako to!

S druge strane, kad je jedan ‘ugledniji’ roditelj takodjer preminuo tijekom polugodista, pola zbornice je bilo na sprovodu, ovaj, na Posljednjem Ispracaju (sprovod je za seljake), jelte, ipak nasa ucenica, roditelj, mi, uvijek uz nase, jelte…

Pre-sitnicava
Pre-tjerujem
Je l de?
Ali ovo su samo tri stvarce koje imam zivaca kljucat na mobitel.
I sve nadajuc se da cu u kljucanju i zaspat te zaboravit…

Komentiraj »

najstariji žitelji

Sve češće na blogovima, koje smatram pametnima, nailazim na pogrešno / ispravno tekstove s ilustracijama.

Jedna osviještena mlada mama je pisala o dječjoj hrani na kojoj treba (po zakonu, valjda) biti istaknuto da nije iz bio-uzgoja(?) te da kao takva izaziva svakojake nuspojave. Napisala je suvisao tekst o uvrnutoj politici koja na taj način potiče razvoj reklama, umjesto da stvarno brine o zdravlju. Smisao je bio nešto kao: umjesto da državni inspektori pregledavaju etikete na proizvodima, država bi trebala davati veće subvencije proizvođačima zdrave hrane!

Jedan stvarno stvarno bistar mladi čovjek piše kako bi riješio “situaciju” u državi, osnovao bi naime političku stranku od nepolitičara, a onda bi povećao poreze na kavu i cigarete i na naftu. Jer vidi da ovi koji najviše se žale na “situaciju” uvijek imaju i za kavu i za cigarete i za vozikanja. I vozanja.

Nikako ne smijem preskočiti ni austrijance, koji su dovoljno pametni da ne daju rješenja, iako mi i njihova pogrešno / ispravno razmatranja nekad budu – neobična.

Da, stvar je u kutu gledanja.

Evo moje priče (tako da se i ja mogu upisat u pametnjakovićke):

 

Kako možeš upast u probleme i ako se držiš neutralnih tema, tipa vremenska prognoza

Priča prva

Neka je meni nepoznata gospođa sva u panici ušla u kineski dućan da kupi kišobran. Neki joj je, naime, stariji gospodin rekao da zna po kostima da će noćas kiša. Naravno, ismijali su je. -Staro ludo! A ona još luđa jer svašta vjeruje. –

Priča druga

Sredina decembra, a sunce! Kako smo sretni – kažem samo da nešto kažem.

– Kako sretni, šta sretni – zagalami starac – Bolest! Bolest! Zimi sunce, ljeti kiša. Sve naopako i uvrnuto! Tuga i čemer!

Oh da, staro – ludo.

Pouka

Ja se sjećam da je postojalo vrijeme kad su ljudi govorili da starci osjete u kostima promjenu vremena. Sjećam se da je postojalo i neko suvislo objašnjenje u vidu povezanosti reume, vlage u zraku i tako toga.

Možda bih mogla odrediti i vrijeme kad su stari ljudi postali senilni svadljivci i ništa osim toga.

S ove pozicije mogu reći da mudri starci, koji imaju životnog iskustva i dovoljno znanja da im se možeš obratiti za savjet, postoje samo u starim, starim knjigama. A da su vjerojatno i takvi plod nečije mašte.

Pouka bi, dakle, bila nešto kao

svatko je nečija budala, i kad misli da je pametan, pametan je samo sebi.

A pogrešno i točno postoji samo u testovima iz gramatike :P

 

Komentiraj »

aktiv(isti)

Nesto sto mi je palo na pamet dok sam ispitivala drugase:

Dakle,
pasivni prezent gl. “servor” prevodimo sa “bivam cuvan” ili “cuvam se” ili “cuvaju me”, bitno da subjekt (ja) trpi radnju, docim je vrsitelj skriven / nepoznat, ili bas jako istaknut (ukoliko je poznat) skoro kao krivac, ili junak.
Nazvali smo pasivni prezent – vlaskim. Iako je trebalo politicarskim. Politikantskim.

Moment prosvjetljenja naoko nema veze s gramatikom ni s politikom. Ali ima sa suprotnoscu pasivi. A to je aktiva.

Slusam naime svakodnevno kako urbana mladez (a ni starez ne zaostaje) galami (najcesce bez razloga), misleci (valjda) da RADI. Nesta korisno. Ili su im rekli da to tako treba. (vjerojatno ovdje nema mjesta onoj o kokosjim i pacjem jajima i o kokodakanju?)

I slusajuci galamecu mladez, pogledah u predmet njihove aktivnosti. Najcesce se radi o negovorecim bicima bilo da su to biljke ili zivotinje ili osobe s osobitostima. Najcesce se radi o onima koji niti pomoc traze niti zele niti trebaju. Makar ne galamecu, mislim, pomoc.

Zasto kazem ‘mislim’?
Zato sto, kad meni nesto treba onda se obratim nekom koga znam, nekom koga volim i nekom tko me voli. I ne zato da bih sutra otplatila dug. I ne zato da bih naplatila dug. A pogotovo ne zato da bih stavljala u novine kako sam od nekog nesto dobila ili nekom nesto dala.

Za pomoc i pomaganje imamo obitelj i imamo prijatelje. Ili imamo novce pa uzmemo mestre.

Ljudi koji traze pravdu preko aktivista su ljudi bez prijatelja?

Aktivisti su profesionalni prijatelji? I to prijatelji na sav glas. I to za tudji novac.

Morat cu ovu teoriju malo bolje promisliti. Razradit.

Ugl. najneugodniji ljudi koje poznajem dolaze iz ove kaste

– jer je jedino sto znaju galama. (u kojoj vidno uzivaju: nu me, nu me i nu moje glave!)

– jer bahatost uvijek ide pod ruku sa gluposcu.

U to jesam sigurna.

Komentiraj »

status(ni simbol)

Kad sam nakon 7 dugih godina napokon potpisala ugovor “za stalno”, rekoše mi dobri ljudi kako je to velika stvar, velik kamen sa srca i težak teret s leđa, te kako napokon mogu sebi početi planirati život, podić kredit i tako to!

Zaista, ko planira a nemož kredit podić – magarac.

Komentiraj »

tevelizija

Pokojni stric, koji je bio napravio kuću na ženinoj zemlji i zbog toga bio prozvan papučarom, znao je na slikovit način opisivati društvena stanja i zbivanja. Posebno se sjećam njegovih prispodoba o kokošinjcu:

“Puno kokoša, jedan pijetao – mir u kući. Jer ako su dva, njih dvojica se samo međusobno bore. I nikoga nije briga za ženske.”

“U malom prostoru, one izgube pamet (kokoše), zato mora stalno gorit žarulja. Onda one gledaju u nju. Ko u neku nadu… Ili ih veseli, jer blišći…”

“Isto je u ljudi, i isto je u kokoša: nađu koja je najslabija i kljucaju, kljucaju, kljucaju. Dok je ne ubiju. To im je jedina zanimacija. A onda nađu drugu. I opet, kljuc, kljuc, kljuc…”

Sad čitam Kamenu ženu, nekog Turčina, koji piše na engleskom. Zanimljiva je, jer piše iz perspektive žene, Osmanlijke iz 19. stoljeća. Ona postoji zbog ljubavi. Nestrpljiva je i nesretna dok makar ne vidi svog muža, kamoli dok ga ne dodiruje. I osjeća se povlaštenom što muškarci u njenoj prisutnosti otvoreno pričaju o važnim stvarima, kao što su politika i povijest i rat. (Ne kao komad namještaja, ili robinja ili zrak, nitko.) Iako nju to ne zanima. A onda se sve promijeni…!

Ima tu zanimljivih stvari, kao na primjer: “Čovjek često mora žrtvovati dugotrajnu sreću, zbog kratkotrajnih stvari.”

Nekako zvuči gnomično, ali ne i kao nešto što vrijedi slijediti, zar ne?

Ili, npr. kad opisuje neku drugu ženu koja vodi isprazan život. Taj “isprazan” se sastoji od izlazaka, putovanja, šminkanja i modiranja. Mnogo raznih žena i muškaraca, i nijedne knjige!

Mislim da u životu nisam čitala naivniji roman!

Ništa, samo podebljavam kako nenormalno lako postaje normalno. A ljudi, zaista, nisu bolji od kokoša.

Samo neka blišći!

PS

Još me naganja osjećaj odvratnosti, prema onoj aktivističkoj “poznanici” o kojoj sam koji zapis niže:

Kako se netko može smatrati VELIKIM, kad ga samo sitničava sebičnost pokreće?

I kako netko u to uopće može povjerovati?

<lako>

Komentiraj »