dobijesa!

Navodno se ljudi, kad su bijesni – smiju.

Prvi put kad sam cula za to, pomislila sam na – bijesan cerek.

Nemocan cerek.

Ugl.

u razredu u koji sam usla, u laboratoriju (lj.ponasanja), docekala me vesela galama.
Bar sam mislila da je vesela…
… goleme, dotjerane cure, pitomih lica, bljestecih usnica, cednih trepavica…
… u “prijateljskom” razgovoru…

Kazu da izgled vara!

Ugl.

ona koja je izgledala najnevinije.
i koja je objasnjavala najuvjerljivije.

Ispalo je da laze!

Sad me samo muci to:

sto kad nema trece osobe koja ce objektivno posvjedociti? sto ako nema materijalnih dokaza?

Bijes, valjda je to bio bijes jer je stvar zavrsila rusenjem inventara, ju je bio ucinio naizgled tako pitomo nasmijanom…

… da me i sad strah sto se stvarno krije iza svakog ljubaznog lica koje sam danas slucajno srela.

Oglasi

šta ti misliš ko si ti

Jučer sam, premještajući stvari iz jedne torbe u drugu, našla kovanicu od pet kuna.

Neko sam je vrijeme držala u ruci, razmišljajući da li da je stavim u kasicu-prasicu, ili u novčanik.

Pet kuna, golema je svota:

poznajem ženu koja tvrdi da je od kila kovanica s arktičkim medom kupila sebi ugradbeni ormar

za skupiti kilo (kovanica s arktičkim medom) trebaš biti uporan strpljiv pedantan i lud

za skupiti kilo (kovanica s arktičkim medom) treba ti mjesto vrijeme i kuhinjska vaga

Pet kuna, velim, izdašna je svota:

dvije krafne, ili buhtla, ili mali burek, ili jogurt s okusom š.voća (kao da drugačije i postoji), kvarat kruva i jaje!!!

Držala sam je tako neko vrijeme u ruci, te sam vidjela da je 2009to godište, da je natpis na hrvatskom umjesto latinskog i pitala se, prave li ih još sa ovim drugim.

Istog dana nešto kasnije…

… sanjala sam da me na svakodnevnoj putanji od A do B presrela prosjakinja. bila je stara. raspuštene kose. zgrčena i smežurana. ispružene ruke. “moli moli moli baka dvije kune” rekla sam da mi je žao, ali… nemam. “bog će ti platit, ajde moja” jecala je. zavukla sam ruke u džepove i napipala kovanicu od pet.

– Bako, bako, čekajte, imam, našla sam!!!

U tom se momentu baba okomi na mene, kako joj se usuđujem davat sitniš i šta ja mislim tko sam ja!

Zastala sam u čudu, jer sad više ne znam spavam li , sanjam li ,

nešto ranije istog dana ravnateljica je sipala slične riječi

nešto ranije istog dana, stvarno sam držala u ruci kovanicu, istu tu kovanicu, i ne sjećam se što sam ni gdje sam s njom i sad… razumijete?

Najgore od svega, ne mogu se sjetiti što rade budni sanjači i da li se to uopće tako zove e da bi bili sigurni gdje su i što su u stvari…

Gledam kovanicu (pet kuna, mrki medvjed, 2009), gledam svoje ruke (pomalo su modre. i suhe su), gledam babu – prljava smežurana raspuštene sijede kose nasmije se ispruži kažiprst i govori mi kako sam sirota zapuštena izašla vani “ma neš mi ti tebe” u tim raspadnutim papučama…

Gledam svoje noge. U visokim kožnim čizmama. U kojima sam izašla iz kuće tog jutra. I iz kojih ne izlazim ovih dana…

 

Probudi me vrisak stare vještice.

Hvala bogu, san.

< mislim da je gradonačelnik imao izreku “budi dobar – izi gov…>

poirot

Upravo odgledah epizodu.

Na državnoj televiziji.

Na državnoj televiziji za koju plaćam mjesečnu pretplatu.

Za što plaćam mjesečnu pretplatu?

Za to što:

stranu seriju koju odgledah treba platiti!

A treba platiti i onu koja je uredila i odabrala (nije đela hadžiselimović), i onu koja je prilagodila i prevela, te onu koja je lektorirala (prijevod?) (ugovor o kupnji?), također.

Pitanje:

Prevoditelj s jednog jezika na drugi, trebao bi moći suvereno vladati obima jezicima, zar ne? U suprotnom, ne bi mogao moći prevoditi s jednog jezika na drugi, je li tako?

Pitanje:

Što će tu lektor?

<prema Anićevu Rječniku stranih riječi, lektor je osoba koja čita i jezično-stilski ispravlja i dotjeruje rukopise. dakle, ni urednica ni prevoditeljica nemaju stila!>

 

mračni srednji vijek

najviše se bojim takozvanih pristojnih ljudi. ti su u stanju napraviti nevjerojatne stvari samo da se ne bi srušila, u njihovim vlastitim očima, slika o predivnome sebi. naravno, tu se ne misli na ‘težak rad’ ili išta slično tome. ali lagati, varati, podmetati, takve stvari…

 

Smiješno, još se ne mogu očistiti od zloće koju su tzv. pristojne starije gospođe sipale u božićno doba, a sve zbog dobronamjerne primjedbe. Čitava stvar je doživjela svoj vrhunac u Argumentu jedne od njih “Zar tako? Ona Meni? Meni, koja podržavam homoseksualne brakove? Meni, koja poštujem multikulturalnost? Meni, koja, dok sam mogla sam davala prosjacima po koju kunu? Meni, koja sam vidjela svijeta i koja sam dio istog?”

 

Pobjeći! (glavom bez obzira?) (Kamo?)

 

Sve su mi jasniji (& privlačniji) oni periodi historije u kojima su se spaljivale određene knjige. I u kojima je sloboda govora (galame) bila jako ograničena _

 

###

Upravo dovršavam kratke priče Jeffrey Archer-a, Tobolac pun strijela & Priče sa žalcem. (samo da budeš u tijeku:)

Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put pročitala nešto ovako pametno i moderno u isto vrijeme :)

~~~

<dok sam mumljala sebi u bradu, završna misao je bila, nešto o premoći književnosti nad historijom, većoj vrijednosti… sad se čini besmislenim. čini se da brže mislim nego tipkam. ne zna se da li ‘nažalost’>

 

PS

:)

idealNO

Dva sam na oko. Jedno u palacinke. Onda sam vidjela da su “za kolace i tjestenine”. :O!!

(kontaju li se palacinke u kolace?)

Dakle…
Malocas sam na dnevnicima svih nacionalnih televizija slusala zgrazanje novinarki (sve su bile plavuse) nad najnovijim neznanjem nasih ucenika:
Nasi, naime, ucenici ne znaju definirati gradjanina! Mnogi, naime, misle da je gradjanin stanovnik grada!
Mozete li zamisliti tu sramotu?
Nema nam druge nego uvesti u skole predmet Gradjanski odgoj, pod obavezno! Obvezno!!!

(ima li u ovoj zemlji, molim vas, itko priseban) (retoricko)

turci

Susjedi mojih roditelja kći, koja je završila povijest i sociologiju na Filozofskom u Zadru, brani gledati turske sapunice. Hrvatske, kolumbijske te venecuelanske sapunice pak gledati može. Dakle, nije zabrana kiča. Može i indijske. Dakle, nije zaštita katoličanstva.
Drveni križ sa raspetim Kristom, koji je bio uočljiv već s vratiju je makla, a kao ukras stavila malenog Budu.
Stvar je, valjda, u detalju. Prvi je nekako ruralan. Mučan. Drugi baš vuče na duhovnost.
Da promijenim naslov u “kompleksi” ili da promijenim slovo. (ovo nije pitanje kulture)
hm
Pitam se što im to rade na Filozofskom u Zadru…

(upravo dovrsila “Otrov razvoda” nekog kliničkog psihijatra. u poglavljima o ispiranju mozgova tvrdi da su (smo) djeca sklonija prihvatiti (i pristati uz) mišljenje treće (pa i nepoznate) osobe, negoli one koja im (nam) je godinama bila bezuvjetna podrška i oslonac.)
.
.
.
.
.
.
.
PS
vt

ante

Ne znam zasto ne mogu prestati misliti o tome. Ne mogu odluciti je li teze biti plod sebicnosti, ili biti nezeljen. Niti je li ovo gluplje ili pateticnije.
Otpocetka:
Antu sam prvi put vidjela prije pet godina. Mater ga je prisilila da ide s nama na jogu da bi mu se popravilo drzanje. Iako se vidjelo da mu godi, nije bila dovoljno ustrajna u dolascima (sramila se vlastite kilaze i nespretnosti) i nije obracala paznju (bilo je ocito) na njegove zelje ni potrebe.
Ispricala mi je (a prica je to u nastavcima) da je njena najveca zelja oduvijek bila biti supruga i majka, i da je prestala uzimati antidepresive cim je doznala da je trudna s Antom…
Duga je to prica. Prilicno televizijska. Ima glavu i rep. Zgodno osmisljena. Izvrstan izgovor.
Da samo izgovor nije Ante…
Ponavljam: glupo, pateticno, izvjestaceno(?)… ne mogu prestat mislit o tome.
Mater se Antina vratila tabletama cim je shvatila da bez njih ne moze. Ante to ne zna, ali prije njegova rodjenja. Nije mogla podnositi pritisak iscekivanja. Ante danas krivi sebe za majcino stanje. Ne mogu ni zamisliti na koji mu je nacin (ni da li uopce) ispricala pricu. Znam da, kad prica o njemu, prica ko o problemu koji jos ima za rijesiti.

Ante je danas na antidepresivima i veli, bit ce bolje.
Veli, sve mu to privatno placaju da mu ne udje u karton. Kaze, sreca da mogu. I nasmije se.