Jučer sam, premještajući stvari iz jedne torbe u drugu, našla kovanicu od pet kuna.
Neko sam je vrijeme držala u ruci, razmišljajući da li da je stavim u kasicu-prasicu, ili u novčanik.
Pet kuna, golema je svota:
poznajem ženu koja tvrdi da je od kila kovanica s arktičkim medom kupila sebi ugradbeni ormar
za skupiti kilo (kovanica s arktičkim medom) trebaš biti uporan strpljiv pedantan i lud
za skupiti kilo (kovanica s arktičkim medom) treba ti mjesto vrijeme i kuhinjska vaga
Pet kuna, velim, izdašna je svota:
dvije krafne, ili buhtla, ili mali burek, ili jogurt s okusom š.voća (kao da drugačije i postoji), kvarat kruva i jaje!!!
Držala sam je tako neko vrijeme u ruci, te sam vidjela da je 2009to godište, da je natpis na hrvatskom umjesto latinskog i pitala se, prave li ih još sa ovim drugim.
Istog dana nešto kasnije…
… sanjala sam da me na svakodnevnoj putanji od A do B presrela prosjakinja. bila je stara. raspuštene kose. zgrčena i smežurana. ispružene ruke. “moli moli moli baka dvije kune” rekla sam da mi je žao, ali… nemam. “bog će ti platit, ajde moja” jecala je. zavukla sam ruke u džepove i napipala kovanicu od pet.
– Bako, bako, čekajte, imam, našla sam!!!
U tom se momentu baba okomi na mene, kako joj se usuđujem davat sitniš i šta ja mislim tko sam ja!
Zastala sam u čudu, jer sad više ne znam spavam li , sanjam li ,
nešto ranije istog dana ravnateljica je sipala slične riječi
nešto ranije istog dana, stvarno sam držala u ruci kovanicu, istu tu kovanicu, i ne sjećam se što sam ni gdje sam s njom i sad… razumijete?
Najgore od svega, ne mogu se sjetiti što rade budni sanjači i da li se to uopće tako zove e da bi bili sigurni gdje su i što su u stvari…
Gledam kovanicu (pet kuna, mrki medvjed, 2009), gledam svoje ruke (pomalo su modre. i suhe su), gledam babu – prljava smežurana raspuštene sijede kose nasmije se ispruži kažiprst i govori mi kako sam sirota zapuštena izašla vani “ma neš mi ti tebe” u tim raspadnutim papučama…
Gledam svoje noge. U visokim kožnim čizmama. U kojima sam izašla iz kuće tog jutra. I iz kojih ne izlazim ovih dana…
Probudi me vrisak stare vještice.
Hvala bogu, san.
< mislim da je gradonačelnik imao izreku “budi dobar – izi gov…>