treći dio
Nije mi, naravno, namjera uvjeravati nekog da vrijeme teče linearno; moje ili bilo čije. Odrediti, dakle, čvrstu točku pa se držat za nju; za ono prije ili ovo poslije. Recimo, radi se prije o nekakvoj potrebi. Oznaciti mjesto na kojem smo zadnji put bili sigurni u nešto, čisto za slučaj slučajne pogreške (kao da takva postoji) (slučajnu, naime, teško primijetimo, a ako i da, teško je priznajemo), nešto poput sigurnog utočišta.
Tako daaaaa sam primijetla da je većina ljudi oko mene pomalo autistična: vjerojatno zbog toga sto su od malena gojeni u okruzenju stroge kontrole (ponasanja, misli, rijeci i djela), podgrijavane strahom od ismijavanja.
Kako bi inace potpuni neznanci mogli davati sebi za pravo da znaju ista o nekom drugom?
“Ja znam to što znam i zato što ja to znam e zato je to istina!”
Ali, neće ovo biti traktat o karakterima: samo dijelim spoznaje…
Najnovija: nedavno sam shvatila da ne mogu biti pametna (dozvolite patetiku…) zato sto sam zena. Bez obzira sto mi utuvljivali u glavu od malena. I to je ok. Svatko ima svoje predrasude. Želje i :potrebe.
Ono sto je smijesno, je to sto ce te, ako pokazes da imas kakvu sposobnost uvida proglasiti ludom. Ili – vidovitom!
nastavit će se…
Komentiraj