rezonanca

(nema veze s rezonom)

kako je to?

Pretpostavljam da bi uobičajen način (pokušaja objašnjenja) bio onaj na vlastitom iskustvu… tipa: Daj zatvori oči, na deset minuta, u prostoriji punoj različitih (nepoznatih) ljudi, od kojih svaki ima svoju priču, mimiku i odijelo…

I to, vjerojatno, ne bi bio loš ni nevaljao put.

Ali,

ljudsko tijelo ima, osim vida, još četiri (toliko su izbrojali) osjetila.

(ovo je pokušaj da objasnim sebi, prije nego pokušam objasniti svima koji zadnjih dana .dobronamjerno. zapitkuju)

Imala sam sresti u životu (stvarnom i nestvarnom) ljude koji za sebe tvrde da su “five-sensualists”, takvi su mi najgori, takvi misle da sve znaju, da mogu čitati misli… Takvi redovito idu s .dobronamjernim. primjedbama tipa: Vau, a uspjela si i fakultet završit!

– K’o da je to nešto – redovito odgovorim – Pa i ti si. Tko nije?

(u ovoj zemlji seljaka znanja na brdovitom b)

Pa da, a vjerojatno i nemaš pametnijega posla, mislim, s obzirom na_

Da.

U Cicerona, kojeg sam obećala jučer (bit će, samo mi još ne teče), možemo pročitati, da je u antičko doba poneka bogataška kuća imala “slijepog filozofa”. Pomodnost ili ne, vjerojatno je potekla od potrebe za (na ovaj ili onaj način) izoliranim pojedincem koji bi u datom trenu dao drugačiji pogled na stvar.

Važno je znati svoj položaj u svijetu. Važno je ne nametati svoje očište kao jedino pravo. To (valjda) slijepi ljudi (jer ovise o drugima, više od ostalih) (i drugačije od ostalih) dobro znaju.

Ali loše shvaćaju.

Zbog toga nisam član udruga. Ne mislim da mi se zakidaju prava. Ne družim se sa slično depriviranim. Štaviše, jako me živciraju. Gotovo jednako kao i oni koji ih sile da konzumiraju “vidjelačku” kulturu – posjeta kinima, kazalištima i muzejima – na “sljepački” način -> zvukovima, dodirima… kao da ih uče kako slušati i dirati… kao da je to nešto čega se sami ne bi dosjetili… A još su žalosnija kina, kazališta i muzeji koje slijepi ljudi rade za videće -> to je freakshow: razapni šatorsko krilo i plješći brkatoj ženi i jednorukom kepecu!

Ne znam je li ovo dovoljno jasno. U svakom slučaju, saga se nastavlja, budući da sam nabasala na hm tešku osobu. Dakle, na probleme. Dakle, na situaciju u kojoj moram opravdavat to što jesam.

Kolega savjetuje da pišem roman.

Kolega, pišem blog :)

Komentiraj »

refleksivna

tek mi je maloprije svanulo u kakvoj sam

kaši(?)

ono

misliš da psihopati ne postoje u stvarnom životu

(a sve i da jesu, ku’će baš na me)

kao ono ‘život piše romane’

fr

aza

i kontaš: ljudi ne čitaju, od kud će prekopirat

kad ono

– stvarni lik –

a znanje stečeno s tevea – nevalja!

Komentiraj »

igre s loptom

davno sam to negdje pročitala, ili gledala na tv-u (ili izmislila), da je nogometna lopta prvobitno bila odrubljena glava protivnika. koju su pobjednici prezirno se rugajući te htijući još više poniziti nabacivali nogama jedan do drugog.

ne mogu se sjetiti čija je to krvava mitologija (pogotovo ako je izmišljena), da li majanska ili osmanlijska ili predhomersko grčka.

ali čini se vjerojatna

<još jedan razlog zbog kojeg se ne ću uživljavati u igru>

recimo: bili su bosonogi ti divljaci i

recimo da zapne palac u očnu duplju

ili ušnu?

možda ono mjesto gdje je bila lopta spojena sa vratom

jesu li zato izumili cipele? s čepovima

 

Koliko je samo od tada do ovdje ljudska vrsta napredovala!

<prezir jasno ide na komentatore i navijače>

<imam cicerona na drugom blogu>

Komentiraj »

pauk

ovaj blog obično ima nula posjeta dnevno. osim kad objavim novi post. tad ih ima nula koma nula nula tri.

ako mjesečno objavim prosječno četri posta, mjesečna prođa ovog bloga ako računamo na tri decimale je – zanemariva.

imam oko četri sljedbenika. (možda je bitno spomenuti da nikoga od tih ne poznajem. nisam ih dovela iz stvarnog života, niti s drugih blogova logova ogova ovogaaa)

(a pišem. nije da nisam. redovito. manje više.)

(samo nisam dovoljno glasna) <ne znam di su sitna slova u wordpressu>

UGL.

Dođem ja na moj blog kad tamo u danu koji nije bilježio niti posjet na treću decimalu hrpa spama! ‘Ko to šalje!

Kako!

4 komentara »

srh

Neki dan sam neplanirano ispala iz putanje te se izgubila u rodnome gradu.
Ni kriva ni duzna, nasla sam se na jednom od onih umjetnih trgova u jednom od onih modernih naselja… stambenih kompleksa… sa zgradama u prvobitno zivim sarenim (sada ispranim) bojama… malenih cetvrtastih prozora… Sa stupom s putokazima: dj.vrtic ->, ljekarna ->, mali kvartovski ducan -^ (zna li tko di je bloger znakovi iz sarajeva?)… Mini parkiralistem i garazom… Cak kvazi zelenom povrsinom… Neka je zena leprsave kose izasla iz modificiranog fice i veselo mahala nekom…
Takvu simulaciju sam imala vidjeti kod malog marka. (On, znate, radi vizualizaciju u arhitekturi. Dobar je to posao: glazba po izboru, samo ti i mis i te kuce za lutke.)
I do danas mi nije jasno zasto bi itko ikad pristao na takav zivot.

Jutros su se susjedi opet svadali.
(Da, oni koji mi imaju obicaj bacati smece na balkon.)
Najprije se culo nekakvo stektanje (mislila sam psece), onda je nesto puklo o zid, on je urlao, a ona grcala i kasljala i jecala. Onda su lupila vrata.
Tisina.

Moja zgrada ima goleme prozore.
I svaki ima Pogled.
Siroka cesta. Golemo raskrsce. Plavo plavo more. I golemo sjajno nebo.

Zbog cega ljudi radije biraju svoju klaustrofobiju.

Komentiraj »

buka

u mom je kraju oduvijek ta neka izreka:
kad to nije kurva vikala da je postena zena

ona koja vice da je ne bi vikala da je da nije

ona koja je postena nema potrebu vikati jer je nitko ne napada. a kad je napadnu, obicno u cudu suti, misli da nije o njoj… bog je na njenoj strani.

ona koja vice, zna za izreku, kao i ja, a ipak vice!

vicuci kao da se optuzuje

svi znaju
.
.
.

Da Stoput Ponovljena Laz Postaje istina.

naknadna pamet
vice ne da bi uvjerila druge, nego sebe. buduci da je izignorirana, shvaca: tko suti taj se slaze. vecina je uvijek u pravu, ergo ona govori istinu.
docim samo mijenja znacenje rijeci ili im umanjuje znacaj. kako bilo da bilo, davno je proslo vrijeme kad su rijeci znacile ista.
Vici, moja.

Komentiraj »