profesionalac

Posudila sam za preko praznika dvije knjigice (romana) koje su napisali profesionalni pisci. Dakle ljudi koji žive, i to dobro, samo od svog pisanja.

Prvi je Robert Harris, kojeg mi se dopao Imperium. Sad sam uzela Duha (bio je film neki dan), i nije mi se dopao.

Drugi je Anthony Horowitz, koji sad piše umjesto sir Conan Doylea. Niti to mi se ne dopada.

Zašto?

Pretpostavljam zbog prijevoda.

Jedna od prevoditeljica, a možda i obje, se u pogovoru pohvalila da koristi i konzultira pravopis taj i taj iz te i te godine, te navodi čitav niz stručnjaka koji su joj pomagali i savjete davali.

Puno baba kilavo dijete?

Pretpostavljam da, zato što se u nas glumi stručnost i imitira profesionalnost. Sva ta sila ljudi koja bi da živi od pisanja… Pa živi. Od tuđeg.

-.-

Imam još običaj čituckati blogove odraslih ljudi koji pišu svoju “originalnu” poeziju. Slažu sami sebi svoje zbirke. Ponekad se ljute što nisu prepoznati. Ponekad se hvale klikovima i lajkovima, ponekad i hejterima.

o moj bože

kako ta godina prođe,

kako samo godine idu,

a mi se ne mičemo iz osnovne škole.

ibm

malik uvijek organizira jaja nama na korist, samo što ne uspijemo vidjeti svaki put svračiji jezik

tomu su razloga dva:

1) ne očekujemo ni jaja ni svraku, a niti tintilinića

2) ne gledamo u pravom smjeru

3) nema voljnog, razumskog niti emotivnog momenta za prihvatiti, prilagoditi se i usavršiti.

Tek druga stvar je (iako prva!)

pogrešno usmjereno obrazovavanje

(‘ko o čemu)

Praktičan primjer:

koliko god ljudi da znam svaki je, bez iznimke, iznimno nezadovoljan svojim životom,

ipak,

iz nekog razloga (ili bez ikakvoga)

želi preurediti Moj, a na svoju sliku

(prvi impuls mi je svakako bio započeti s pisanjem romana u nastavcima, agresivna reklama, galama i sve što ga ide, ali pubertet bogufala preživjeh, a do klimakterija još ima) (odavno smo se složili da nitko nikoga nikada nije niti neće ičemu poučiti silom, stoga bi i galama i reklama bili dodatno svjetlosno zagađenje)

Da ponovimo:

Stribor NIJE baki nudio sva blaga svijeta nego iluziju (obamrlost, ovisnost, ludilo).

a ta “bolja nevolja” koju stalno biraš

– a krivo biraš –

nečija je tuđa slika svijeta, nečije tuđe ludilo i ovisnost…

Ako ne možeš ‘kako bog zapovida’ onda naslikaj svoju. Ili umri :pokušavajući!

 

 

željezno doba

O, učeni, u ovom željeznom dobu Kali, ljudski život nije dugoga vijeka. Ljudi su svadljivi, lijeni, zabluđeni, nesretni i povrh svega uvijek uznemireni.

U kaliyugi samo ce se bogatstvo smatrati znakom covjekova dobra roda, ispravnog ponasanja i uzvisenih vrlina. A zakon i pravda provodit ce se samo na temelju moci pojedinca.
Muskarci i zene zivjet ce zajedno samo zbog povrsne privlacnosti, a uspjeh na poslu ovisit ce o prijevari.
Zenskost i muskost prosuđivat ce se sukladno seksualnom iskustvu.
Duhovni polozaj pojedinca utvrđivat ce se samo prema vanjskim simbolima.
Covjekovo vlasnistvo bit ce ozbiljno dovedeno u pitanje. A onaj koji vjesto barata rijecima, smatrat ce se obrazovanim ucenjakom.
Pojedinca ce smatrati bezboznikom ne posjeduje li novac, a licemjerje ce se smatrati vrlinom…  ljepota ce se procjenjivati po nacinu ukrasavanja kose.
Ispunjavanje zeluca postat ce cilj zivota, a drski ce se smatrati istinoljubivima.

I dok se zemlja tako napuci pokvarenim ljudima, oni koji se u svojim drustvenim stalezima pokazu najjacima, zadobit ce politicku moc…

Stijesnjeni glađu i velikim porezima, ljudi ce pribjeci jedenju lisca, korijenja, mesa, voća, cvijeća i sjemenja.

Građani ce patiti od velike hladnoce, vjetra, vrucine, kisa i snijega. Osim toga bit ce muceni svađama, glađu, zeđu, bolestima i teskim tjeskobama.

Put Veda bit ce potpuno zaboravljen u ljudskom drustvu, a takozvana religija bit ce uglavnom ateisticna.
Kraljevi ce uglavnom biti lopovi, a ljudi ce se baviti krađom, lazima i nepotrebnim nasiljem. Sve drustvene klase bit ce svedene na najnizu. Obiteljske veze nece nadilaziti bračne veze…

Iz oblaka ce neprestano sijevati munje, u domovima nece biti poboznosti, a svi ce ljudi postati glupi…

(shrimad bhagavatam 12.2.1-22)

najmračnija zima tek dolazi

Slušajući tu neku ženu kako pripovijeda o drugoj nekoj ženi koja je izgubila nedavno majku koja je liječnica i znanstvenica a uz to i vjernica, počela sam, mislim, shvaćati što obrazovanje čini dušama ljudi.
Dakle, dušama, ne umovima -> taj je dio donekle samorazumljiv.

Ona je, ova prva, pripovjedačica, bila sva u čudu zbog ove druge, vjernice i znanstvenice, na koji samo način moze izmiriti u sebi dvije tako oprečne stvari:
najme, znanost koja iako je svemoguca, ipak nije spasila njenu majku, i vjeru u boga koji joj je tu majku oteo.

I ova prva je vjernica. Sudim tako jer se vjencala u crkvi. Jer je krstila djecu…

I znanstvenica, također. Tako makar sama zna reći…

Dakle,
debata u kojoj ne zelim sudjelovati jer mi na pamet padaju sve sami znanstvenici-redovnici zbog kojih je svijet danas bolje mjesto.

(i medu njima niti jedan lijecnik)
(mislim, niti konfucijanizam ne dopusta namjernu invaziju na lj. tijelo.)

Buduci glasnija – biti ce prva.

.
.
.

naknadna pamet
nas sjeca one o kokosjim i pacjim jajima

vidi gdje je galama dovela kokoš