Posudila sam za preko praznika dvije knjigice (romana) koje su napisali profesionalni pisci. Dakle ljudi koji žive, i to dobro, samo od svog pisanja.
Prvi je Robert Harris, kojeg mi se dopao Imperium. Sad sam uzela Duha (bio je film neki dan), i nije mi se dopao.
Drugi je Anthony Horowitz, koji sad piše umjesto sir Conan Doylea. Niti to mi se ne dopada.
Zašto?
Pretpostavljam zbog prijevoda.
Jedna od prevoditeljica, a možda i obje, se u pogovoru pohvalila da koristi i konzultira pravopis taj i taj iz te i te godine, te navodi čitav niz stručnjaka koji su joj pomagali i savjete davali.
Puno baba kilavo dijete?
Pretpostavljam da, zato što se u nas glumi stručnost i imitira profesionalnost. Sva ta sila ljudi koja bi da živi od pisanja… Pa živi. Od tuđeg.
-.-
Imam još običaj čituckati blogove odraslih ljudi koji pišu svoju “originalnu” poeziju. Slažu sami sebi svoje zbirke. Ponekad se ljute što nisu prepoznati. Ponekad se hvale klikovima i lajkovima, ponekad i hejterima.
o moj bože
kako ta godina prođe,
kako samo godine idu,
a mi se ne mičemo iz osnovne škole.