Razgovarala (“”) sam sa starijom profesoricom iz predprethodnog posta. Ne, jasno, o događaju o kojem sam pisala, i ne stvarno razgovarala. Jer je s njom to nemoguce. I trenutno se (a drzi me dugo taj trenutak. toliko dugo da ga moram istresti ovdje) ne mogu oteti dojmu da je zasluzila (i da zasluzuje) sve to sto joj se događa.
Može bit da se radi o prirođenom gađenju (i saželjenju) koje bolesni ljudi izazivaju kod zdravih (to im je primarna svrha: probuditi / pobuditi ono najbolje ili najgore u drugima), samo sto ja ne osjecam ni jedno od toga:
Gadi mi se, silno mi se gadi, ne ona, već nacin na koji se koristi svojim jadnim stanjem.
Kaze se da bolest mijenja narav ljudi.
A nesto mi govori, za ovu, sva sreca da JE bolesna, da nije u punoj snazi, da funkcionira na principu “potrebna sam od tvog milosrđa”, te je tuđe “milosrđe” najviše čeg će se dočepati.
Komentiraj