rezonanca

(nema veze s rezonom)

jela sam trešnje

starija gospođa i ja, pljucale smo špice svaka u svoju plastičnu čašu

ona je usput pričala o trećoj ženi koja je sad na drugoj kemoterapiji… činilo se, zlurado

moj imaginarni prijatelj, čupavi znanstvenik, u pozadini je zdvajao da eto prilike za treću nevidljivu ženu da postane herojem, a za ovu koja pljuca da potvrdi teoriju o zlu koje privlači zlo ili makar onu da nije svako zlo za zlo

sve je, sve je relativno

– šta mislite – pitala sam – bi li niknulo trešnjino drvo kad bi posadile ove špice u zemlju

– Nema Teorije!

kategorična je bila

image

Komentiraj »

telos

mučilo me jedno:
ako moj mir može nekog tako iživcirat, kako to može biti dobar mir?

sad mislim o drugom:
ako mu mir može tako smetat, može li to svejedno biti dobar čovjek?

a pojavljuje se i treće:
dok ovako nižem, kako mogu mislit da sam mirna…

Komentiraj »

poruka u boci

par natuknica za serijal o solarnoj jogi

I. Kad se moja mater, koja sama nije imala dovoljno ustrajnosti da završi fakultet, naljuti na moje nećake jer su stalno na igralištu (stvarnom ili na kompu) umjesto uz knjigu, obično joj kažem da su knjige za starce i za bogalje, a ne za zdravu mušku djecu, te da sve ima svoje vrijeme.

Zar nisu svi značajniji filozofi (mislim na one za koje se može čuti u školama, i o kojima današnji genijalci rade crtiće i slikovnice ne bi li njihovu misao približili najmlađima, što smatram nepotrebnim nasiljem) bili stari ili na neki način tjelesno prikraćeni, odnosno, zar nisu svi stvarni genijalci radili to što su radili bez pritisaka sa strane?

Argument mi ne drži vodu: mama se i dalje ljuti, ali na sreću prirodni nagoni vode glavnu riječ.

Protuargument koji ona navodi je neko (zdravo muško) dijete iz susjedstva koje ide i na plivanje i na klavir i na jezike i u redovnu školu. U kojoj je odlikaš.

Tu nema smisla spominjati da ima i ambiciozne roditelje. Te da, osim prislilnog pripitomljavanja, ništa specijalno bitno niti ne radi. Nema nikakvih drugih obaveza. Osim samog sebe.

II. je o kolegici koja radi na osnovnoj školi i koja mi zna davati mišljenja o učenicama koje od nje nasljeđujem. Iako to ne tražim. I iako obično ne slušam.

Jednom je za jednu djevojčicu rekla da je opasna i da je se dobro čuvam. Pomislila sam da ju je, kako to obično biva po školama, tužakala roditeljima ili ravnatelju, međutim nije. Djevojka je, po njenom mišljenju, natprosječno inteligentna, a nikad ne znaš što od takvih možeš očekivat.

Nevjerojatno, ali istinito.

Ta učenica nije nikad učinila ništa loše, dapače, nikada nije pravila probleme, i jedino za što je kriva bile su petice iz testova koje nitko prije nje nije znao riješit.

Maločas sam nabasala na citat dana: nešto kao “primitivni ljudi se boje svega što ne razumiju, a najviše pametnih ljudi”.

Tu djevojku, u ove dvije godine što ju poznajem puca pubertet, to uopće ništa ne uči :) (blago meni)

III. Iako sam sada u puno boljoj poziciji, nego prije dvije, tri godine, spopadne me ono uobičajeno ljudsko ‘jesam li morala baš onako’ i ‘što da nisam’ (to što jesam).

Moji čistači kažu: koliko je tu nakupljene mržnje, nitko ne može biti toliko kriv, izdrži i nemoj odustati, i kažu: što te briga što itko misli o tebi.

O moj bože,

kako god da ja ponekad (loše) mislim pa napišem o nekom četvrtom, tako je prirodno da će netko peti ponekad (loše) misliti pa napisati o meni. Sve je to dio odrastanja. I sve to treba prihvatit. Lipo i šesno.

Komentiraj »

boca s porukom

Slučajno sam nabasala na blog neke profesionalne kršćanke konkretno na zapis u kojem se okomila na flaširanu vodu Jana s porukom – nečastivoga.

Takvi zapisi (i ne samo zapisi) su razlog zbog kojeg kršćane (katolike? nisam sigurna, nisam provjeravala niti pitala. namjeru nemam) nitko normalan ne shvaća ozbiljno.

Dobro je, mislim, i korisno znati odvojiti dobro od lošeg (zla). Zlo postoji, ne smijemo se lagat. Ono je u nama.

Ali upirati prstom…

 

Dakle, opet mi je ona cura donijela bilježnicu na pregled s prigodnom ilustracijom:

dakle, kukasti križ (sa krilcima okrenutim na pravu stranu), a ispod podebljano, da ne bih slučajno pogrešno shvatila – zieg heil

dakle, okrugli znak kao za zabranu pušenja, a u njem lik s kapicom i davidovom zvijezdom

lik ima kovrčice niz lice, i komodno bi mogla biti i likica.

Je, može se, jasno, okrenuti na šalu. Prvi put. I drugi. Treći put ignorirat. Da nestane. Uostalom, što se to mene tiče.

Da, mogla sam, kako se očekuje, histerizirat i prijetit pedagoškom službom i ravnateljem, policijom i socijalnim radnicima. Mogla sam izvesti i povijestni pristup te smireno objasnit da su židovi izgradili ovaj grad i čitavu vašu posranu zapadnu civilizaciju, te da nije židova cijelo bi vaše pleme još uvijek živjelo pod zemljom (prispodoba o životu na stablu bi bila odveć – crvi, a ne majmuni, dakle). Mogla sam naručiti roditelje na razgovor, čisto da vidim kakvi su to ljudi, žive li u muzeju, kano eksponat.

Umjesto toga

pišem (nepopularni) blog.

.

Ono što stvarno straši je, ne blentava samouvjerenost te djevojčice (ima ona odgovor i opravdanje. i bez da sam ju išta pitala počela je s litanijom da nije to ona nego joj je onaj glupan šarao… dakle, jasno joj je da se to ‘ne smije!’), ne ni društvo koje tolerira, ignorira ili educira, pa niti ova na početku mojeg zapisa spomenuta, koja upire prstom …

Prestrašilo me je ono

“A što misliš zašto se to baš tebi dešava? Nikom drugom nego baš tebi”

.

zato šutim

Komentiraj »

gabriel

gledam (uglavnom šutke) kako puno baba odgaja djecu:

– kako se zoveš

– kako ti se zove mama tata

– di živiš

pa kad pogodi! (odgovori?), slijedi “braaaavo”

točan odgovor pogodijo đek-pot kako je moj mali pametaaaan

 

Mene je moja baka učila da šutim. A ako se izgubim, bog će me pomoć.

– U tišini ga najbolje čuješ –

 

+++

prije neku večer me je izmorilo neko dijete s pitanjima kako se zoveš di stanuješ znaš li ovog onog

i činilo se, jako se naljutilo što nisam oduševljeno pljeskala kad je glasno i razgovijetno izdeklamiralo svoje osobne podatke

++

Mene su moji roditelji učili da ne govorim ništa o sebi nepoznatima, da ništa ne uzimam od nepoznatih, i da ih ne slijedim ako me zovu

+

prije neki dan je neka mlada obitelj, činilo se, jako bila ljuta na svoje maleno dijete jer nije pozdravilo ljude ispred zgrade. pri tom nisam čula da su sami pozdravljali ikog. čula sam povike “gabriel gabriel jesi pozdravio tetu, pozdravi tetu”

Dojam je da nitko više ništa ne zna, ali dok ne zna da ne zna – dobro je.

I bitno da se priča.

 

(zar se nikad ne umoriš od površnosti?)

Komentiraj »