Dakle, blog pišem jer nemam s kim razgovarati. To ne znači da, kad ne pišem, imam nekog s kim je razgovarati moguće, nego da mi razgovor nije potreban. Ono što druga stvorenja zovu razgovaranjima, ovom je ogovaranje.
Na primjer:
Neki dan mi je susjeda, ničim izazvana, objasnila što je to kapitalizam.
Počelo je bezazleno, sa “strašno je vruće” i “sve je teže i teže”, da bi ona iznenada!, za sve okrivila – kapitalizam.
Ona je starija žena, ali ne čini se senilnom, da bi zaboravila da je hr. prije nego je postala samo Republika, bila – Socijalistička republika. A teško mi je vjerovati da ne zna da je sad na vlasti stranka koja se imenuje socijalnom, te da nije bilo veće razlike između ove i bilo koje druge.
Sramežljivo kažem: “Mislite na – socijalizam” a mislim se, može li političko uvjerenje biti krivo za tlak i vlagu u zraku, i mislim se… zbog čega je meni tako teško – razgovarati
– Kapitalizam! – žešće me ispravi – jer ako ti misliš da si ti bolja od mene jer imaš klimu… Svima isto treba!
… kapitalizam, to je ono kad psihologiju zamijeniš za ideologiju…
Je l se primijeti kako je ovo kliznulo u ogovaranje?
(pogotovo ako znate da ja nemam pojma o njenom stanju i imanju, a ona zna i moj tip i marku)
<pišući ovo, shvatila sam, koliko sam sretna što ne vidim>
<eto zašto pišem blog>
