rezonanca

(nema veze s rezonom)

partizani

dana 8 listopada, 2015

Jučer mi je ravnateljica prekinula nastavni proces banuvši u razred pitati gimnazijalce, znaju li oni slavi li se sutra (danas) Dan neovisnosti ili Dan nezavisnosti. Jer da se gimnazijalci sramote po medijima svojim neznanjem.

Inače, meni su super te kao ankete po kao medijima, u kojima kao novinari love ljude po cesti i pitaju svakakve bitne stvari, nadajući se možda kakvoj modernoj narodnoj (gradjanskoj) mudrosti.

Dok smo je (uključujući vašu najdražu učiteljicu) blijedo gledali, svrnula je temu na egzodus kojem trenutno svjedočimo te nas svih pozvala na promišljanje na temu: “Mi nasreću imamo svoju domovinu”.

Što sreća ima s tim?

Došavši u zbornicu, kao svaka prava profesorica, požalila sam se kolegicama kako mi je ravnateljica prekinula nastavni proces, te pitala da l je to i njima uradila.

Ne, nije.

E, sad o partizanima:

Prema Anićevom rječniku iz ’99-te, partizan je 1. a. onaj koji pripada nekoj od stranaka okupljenih na privemenom programu; pristaša, privrženik, strankaš b. onaj koji iscrpljuje političku djelatnost u borbi za uske interese stranke ili stranaka; strančar 2. a. onaj koji vodi borbu u neprijateljskom zaleđu, u pozadini neprijatelja, gerilac; ustanik, ustaša b. borac Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) u 2. svjetskom ratu c. borac Narodnooslobodilačke vojske (NOVJ) u 2. svjetskom ratu. fr. partisan <- parte: klika, stranka

Ljudi koji drže do koljena i ista istražuju, moju obitelj nazivaju partizanskom (u ovom drugom tumačenju) (da, ravnateljica je “provokatorica”, nije joj ovo prvi vrabac u karijeri), iako nitko, ni sa majčine niti očeve strane, nije bio nositelj spomenice niti kakve povlastice. Ali moglo bi se reći da jesu bili iz kategorije “poštene inteligencije” iliti “korisnih budala”.

Ništa o tom ne piše u Anića, ali “korisna budala” je otprilike osoba koja se loše osjeća kad zna i vidi da ima ljudi koji žive u lošijim uvjetima, te ih ljubazno primi u kuću, da bi ovi istu (i sve ostalo što se može) spalili do temelja. Bez pretjerivanja, djetinjstvo sam provela učeći se strahu od nepoznatih ljudi koji bi mi mogli nenajavljeno ući u kuću i u njoj se trajno nastaniti. Strgati parkete i naložiti ih u dnevnoj sobi…

… a te sam se priče sjetila kad mi je prije neki dan susjeda, koja na državne praznike (spajala ne spajala) vješa državnu zastavu niz balkon, izrazila svoj strah od muslimana koji preko naše zemlje putuju do svog eldorada.

Za razliku od moje ravnateljice, koja je učena i obrazovana ženska osoba, mojoj je susjedi, koja je samo hercegovka, jasno da se ne radi o egzodusu. Za razliku od moje ravnateljice, koja je za “izbjeglice iz prednje i srednje Azije” (majkemi tako je rekla) organizirala maltene natječaj koji će razred više novaca skupit’!, moja se susjeda prepala da će joj netko naredit da primi nepoznatu obitelj u svoju obiteljsku kuću. Mojoj ravnateljici, kladim se, to još ne pada na pamet, ali se isto tako kladim da će prva objeručke pružiti gostoprimstvo ako autoritet kojem se trenutno klanja tako odredi.

Spomenula sam majku, i moja majka je također spremna na istu žrtvu.

Po tom se razlikuju seljaci od gospode.

Gospoda naime imaju dobro srce.

Sve bi ti dali!

Dok im nepoznata obitelj ne spali obiteljsko dobro do temelja.

Onda se samo boje. I onda tom strahu uče djecu svoje djece.

Dodala bih:

pre pre pre lako je biti pravi/a gospodin/dža

pogotovo ako su u pitanju nečiji tuđi novci.

A stoji i činjenica da strah čini ljudska lica pitomima.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: