Čitam o sv. Nikoli na vrijednom katoličkom blogu (linkove cu dodati kasnije); kaže, vjernici vjeruju u sv. Nikolu kao što vjeruju u bilo koju drugu povijesnu ličnost i navodi činjenice iz života jednog dobrog čovjeka koji je ostao u sjećanju zbog vlastite nesebičnosti pram ljudima i odanosti Bogu.
Šteta je što su se, oponašanjem fizičke pojavnosti, čak i pravi katolici pretvorili u karikaturu: bilo kad sve druge potiču na “nesebicnost” ili kad šutke daju i kad ne trebaju davati.
Dobila sam svoju čokoladu, nije ovo cangrizavost niti jal, samo ono nesto sto ne znam objasniti: nema nista lose, bas suprotno, sve je dobro u tom da na tren opet budete dijete, pretjerana infantilnost bez povoda je ono sto mi smeta. Potreba za objašnjavanjem i kad je sve jasno. Za sukobom i kad druga strana nije zainteresirana. Tko je što i čije je to.
To što nema nista s cokoladom.
Komentiraj