rezonanca

(nema veze s rezonom)

uzalud

Da je histerija povlastica potlačenih, a glupost političkih elita, pročitala sam u T.S.Eliota, kojeg – iako sam ga i prije rado citirala – ne volim, zato jer ni inače ne volim taj sjedeći tip ljudi, a u posljednje vrijeme mi posebno smetaju ta kvazi muška sranja pogotovo jer sve češće slušam kako se osjećaju ugroženima od strane šačice (ili samo jedne) mršavih (ili debelih) žena, i ne libe se tražiti svoje jadno mjesto među zlostavljenim, obespravljenim, zakinutim i zaboravljenim.

<Učitelje psihički muče njihovi učenici, žene siluju muževe, a celebritije sramote tevelizije kojima plaćaju da ih reklamiraju.>

I dok na ovom svijetu još možda i možete pronaći koju ženstvenu ženu, sa muškima je stvar obratno proporcionalna; niti su osvijestili svoju žensku stranu, niti su zadržali išta od svoje muške.

Pokažite mi samo jednog koji šuteći radi i/li gleda svoja posla – et terram movebo!

No jedan od razloga zašto mi se situacija revolucionara (u odnosu na vjernika, prim.b.) čini lakšom jest u tome što on zla na ovome svijetu doživljava najčešće kao nešto što je njemu izvanjsko. On ih smatra ili potpuno neosobnima, pa stoga vjeruje da ne treba mijenjati ništa osim struktura, ili, ako je zlo već utjelovljeno u ljudskom obliku, tada je ono utjelovljeno u drugima – u drugoj klasi ili rasi, u drugim političarima, bankarima, proizvođačima oružja, itd., nikad u nama samima. Postoje, naravno, i iznimke: no u mjeri u kojoj čovjek uviđa potrebu za obraćenjem ne samo svijeta, već i samoga sebe, on se priblizava religioznom gledištu. No ljudi se većinom vesele tome da mogu pojednostavniti probleme, jer im to omogućuje da neprijatelja vide isključivo u drugome; to u njima budi nadu i pruza im samopouzdanje, a oboje se tako lijepo slaze s političkom uniformom. Kršćanin ne bi sebi smio dopusti da se čemu takvu veseli. Takvo veselje posljedica je umjetnog stimulansa koji neizbjezno proizvodi loše posljedice. Ono prouzročuje oholost, bilo u pojedincu, bilo u zajednici, a oholost prouzročuje smrt. Jedino poniznost, milosrđe i čistoća – a najviše mozda upravo poniznost – može nas pripraviti za primanje Bozjeg milosrđa, bez kojeg je svako ljudsko djelovanje uzaludno.

Nije dovoljno samo vidjeti zlo, nepravdu i patnje na ovome svijetu, i odmah srnuti u akciju. Moramo znati zašto su te stvari loše, a to nam može reći samo – teologija.

Jedan teološki mislilac (kojeg čak i ja cijenim) je rekao da se boga traži i nalazi klečeći na koljenima, a ne debatirajući na sveučilišima.

Ništa, ništa, ništa ne mijenjati!

Samo, za boga miloga, šuti. I onako te ne slušam.

Komentiraj »