Znači, cura nije imala za bus i kad je naišao kontrolor, pravila se gluhonijema.
– Sirotica. A nije loša. Koja šteta!
Na što je slučajni prolaznik mudro objasnio, kako to nije nikakva šteta, baš naprotiv!:
– Ženit! Odma!
(nego da ti kvoca čitav život oko glave)
Na što su se muške glave nacerile s odobravanjem.
Na što je djevojka (za udaju) promrsila:
– Ne bi da sam ćorava
###
Nevezano, a povezano, sjetih se dokumentarca (serije čitave) o životu u viktorijansko doba, pa ono, o položaju žene, gdje se kaže da kad bi se udavala, obitelj mladenke bi joj o svom trošku dala povaditi sve zube iz glave, da bi bila manji trošak mužu.
A kraljica Viktorija sama nije bila nikakva brkata žena, da bi joj se mogla prišiti etiketa ženomrsca ili primitivca kakve god sorte. Baš suprotno, u svoje vrijeme, bijaše prava ljepotica.
Navodim sve ovo kako bih, ne dokazala, ali naglasila, činjenicu da živimo ne u muškom svijetu, nego u svijetu koji su po svoj prilici, na svoju štetu, izmaštale – žene.
###
Dobro, što mi sad smeta:
Na kavi s prijateljicom, baš u momentu kad se trebalo krenut sa svakodnevnom jadikovkom, prišila se nepoznata žena sa svojom.
Ne znam točno o čemu se radilo (obično se isključim kad žene krenu s pričom), ali lupala je prstom po našem stolu, popila se moju vodu i kad mi se počela unositi u lice govoreći “Jesi, jesi, priznaj, priznaj”, shvatila sam da ima-slike-nema-tona taktika u ovom slučaju neće upaliti.
Dakle, priča je klasična, ugledna obitelj, muž zlostavljač, svekrva/jetrva vještica, jedan sin dobar drugi propalitet, kćer je mrzi i svašta joj čini, jer je na nju ljubomorna…
Ljudi nisu zanimljivi!
Sjetila se svoje bake, prije nego joj je alchajmer potpuno uzeo razum, prepričavala je priče iz romana ili tv-sapunica kao da su njene vlastite. Uživljavala se u njih kao da su njene vlastite. Ne trebam ni govoriti da je znala biti jako uvjerljiva.
Ona sama, u svoje vrijeme, bila je pristojna žena, ali očito za svoj vlastiti gušt – prejednostavna.
Sjetila se, velim, za sreću svoje bake, i kako sam rješavala slične probleme, pa da razglasim:
- ostvarite kontakt očima (a napominjem da nije ugodno gledati u slijepačke oči. i tom se povlasticom obilno koristim)
- vidite koju ulogu vam je osoba namijenila u svojoj sapunici, i ostajući u njoj pokušate stvar okrenuti drugim smjerom
- nikakav fizički kontakt, osim medvjeđeg zagrljaja, ne smije dolaziti u obzir, jer riskirate biti proglašen zlostavljačem
- ne povlađujte i ne mrmljajte u bradu i
- najvažnije od svega, ne dajte im krila (da se radi o vama, biste li htjeli podršku tom stanju, ili bi tražili exit?)
Naravno, uvijek dobro dođe pomoć sa strane, ali današnji ljudi vole tragedije, vole priče, ćakule, makar i znali da su izmišljene, i onda priča na priču, eto ti belaja – i za buduće naraštaje.
Jest malo pretjerujem, da mrvicu se sprdam, ali te “kave s prijateljicama” uvijek su u kategoriji ne-znam-da-l-da-plačem-ili-da-se-smijem,pa-se-smijem-da-ne-bi-đaba-plakala.
Socijalni moment, složeni društveni kontakt, ma da!
(ubijati vrijeme, zločin je)
###
BONUS
Po meni, ova misao opisuje svu tragediju modernih društava: svi isti, svima isto! Milom ili silom.
Tko se ne prilagodi – poremećen. Propao!
Tko se nije prilagodio – magarac je bio.
Sva sreća pa je povijest stalno demantira: zbog iznimnih pojedinaca ide se naprijed. Jedino zbog njih.