rezonanca

(nema veze s rezonom)

bolje biti ćorav nego mutav

Znači, cura nije imala za bus i kad je naišao kontrolor, pravila se gluhonijema.

– Sirotica. A nije loša. Koja šteta!

Na što je slučajni prolaznik mudro objasnio, kako to nije nikakva šteta, baš naprotiv!:

– Ženit! Odma!

(nego da ti kvoca čitav život oko glave)

Na što su se muške glave nacerile s odobravanjem.

Na što je djevojka (za udaju) promrsila:

– Ne bi da sam ćorava

###

Nevezano, a povezano, sjetih se dokumentarca (serije čitave) o životu u viktorijansko doba, pa ono, o položaju žene, gdje se kaže da kad bi se udavala, obitelj mladenke bi joj o svom trošku dala povaditi sve zube iz glave, da bi bila manji trošak mužu.

A kraljica Viktorija sama nije bila nikakva brkata žena, da bi joj se mogla prišiti etiketa ženomrsca ili primitivca kakve god sorte. Baš suprotno, u svoje vrijeme, bijaše prava ljepotica.

Navodim sve ovo kako bih, ne dokazala, ali naglasila, činjenicu da živimo ne u muškom svijetu, nego u svijetu koji su po svoj prilici, na svoju štetu, izmaštale – žene.

###

Dobro, što mi sad smeta:

Na kavi s prijateljicom, baš u momentu kad se trebalo krenut sa svakodnevnom jadikovkom, prišila se nepoznata žena sa svojom.

Ne znam točno o čemu se radilo (obično se isključim kad žene krenu s pričom), ali lupala je prstom po našem stolu, popila se moju vodu i kad mi se počela unositi u lice govoreći “Jesi, jesi, priznaj, priznaj”, shvatila sam da ima-slike-nema-tona taktika u ovom slučaju neće upaliti.

Dakle, priča je klasična, ugledna obitelj, muž zlostavljač, svekrva/jetrva vještica, jedan sin dobar drugi propalitet, kćer je mrzi i svašta joj čini, jer je na nju ljubomorna…

Ljudi nisu zanimljivi!

(pratim site o autizmu i prepoznajem se: ljudi nisu zanimljivi, od njih ništa ne možete naučiti, poze koje vam predstavljaju nisu njihovi izumi a pogotovo nisu oni sami. moraš li biti autist da to shvatiš? ili autisti jedini vide kroz privid, ali ne mogu ili ne žele to svima razglasiti)

Sjetila se svoje bake, prije nego joj je alchajmer potpuno uzeo razum, prepričavala je priče iz romana ili tv-sapunica kao da su njene vlastite. Uživljavala se u njih kao da su njene vlastite. Ne trebam ni govoriti da je znala biti jako uvjerljiva.

Ona sama, u svoje vrijeme, bila je pristojna žena, ali očito za svoj vlastiti gušt – prejednostavna.

Sjetila se, velim, za sreću svoje bake, i kako sam rješavala slične probleme, pa da razglasim:

  1. ostvarite kontakt očima (a napominjem da nije ugodno gledati u slijepačke oči. i tom se povlasticom obilno koristim)
  2. vidite koju ulogu vam je osoba namijenila u svojoj sapunici, i ostajući u njoj pokušate stvar okrenuti drugim smjerom
  3. nikakav fizički kontakt, osim medvjeđeg zagrljaja, ne smije dolaziti u obzir, jer riskirate biti proglašen zlostavljačem
  4. ne povlađujte i ne mrmljajte u bradu i
  5. najvažnije od svega, ne dajte im krila (da se radi o vama, biste li htjeli podršku tom stanju, ili bi tražili exit?)

Naravno, uvijek dobro dođe pomoć sa strane, ali današnji ljudi vole tragedije, vole priče, ćakule, makar i znali da su izmišljene, i onda priča na priču, eto ti belaja – i za buduće naraštaje.

Jest malo pretjerujem, da mrvicu se sprdam, ali te “kave s prijateljicama” uvijek su u kategoriji ne-znam-da-l-da-plačem-ili-da-se-smijem,pa-se-smijem-da-ne-bi-đaba-plakala.

Socijalni moment, složeni društveni kontakt, ma da!

(ubijati vrijeme, zločin je)

###

 

BONUS

Svako malo se uvjerimo kako se ovom poremećaju ne može pristupiti po principu što odgovara jednom, odgovara svima.

Po meni, ova misao opisuje svu tragediju modernih društava: svi isti, svima isto! Milom ili silom.

Tko se ne prilagodi – poremećen. Propao!

Tko se nije prilagodio – magarac je bio.

Sva sreća pa je povijest stalno demantira: zbog iznimnih pojedinaca ide se naprijed. Jedino zbog njih.

 

Oglasi
Komentiraj »

neobjašnjeni atmosferski zakoni nemaju ništa s anđelima

Crkva je u svim vremenima i vrlo prirodno bila sumnjičava prema onima koji su ustrajali u izravnom dosezanju Boga, odbijajući službene svećeničke kanale. I, jaki u svojim neposrednim spoznajama Boga, mistici su, sa svoje strane, brzo rješavali odnose s dogmama, obredima i svećenstvom. Misticizam sobom nosi propast autoriteta. Postupak je, barem u nekoj mjeri, obrnut; propast autoriteta vodi u misticizam. Jer kad god dogme, zahvaljujući porastu skepticizma, postanu neuvjerljive i svećenstvo izgubi svoju magičnu prednost, misticizam dođe na svoje – na svoje, u svakom slučaju, kao filozofska teorija, iako ne nužno i kao praktičan način života. Mistična je religija idealna religija za sumnjičavce – te konačne raskolnike koji su sebe odvojili od čitavog vjerovanja. Jer mistik je odijeljen od intelektualnog vjerovanja u Boga; on Boga osjeća. Ili preciznije, on posjeduje “nadnaravnu” emociju, koju je slobodan racionalizirati u teološku dogmu – ili ne racionalizirati, ovisno o ukusu; jer savršeno je moguće imati nadnaravnu emociju bez vjerovanja u postojanje nadnaravnog, ili božanstva kao njegovog hipotetskog uzroka.

Suvremeni skepticizam pomiješan je s uobičajenim praznovjerjem – vjerovanjem u duhove, zaokupljenošću s magijom i sličnim – ali i s interesom za misticizam. U nekim slučajevima ovaj interes pronalazi praktično izražavanje. Ali, kao praksa mistične religije prelazi u praksu asketizma, a asketizam nije popularan u ovom dobu serijske proizvodnje, u kojem je prva dužnost svakog dobrog građanina trošiti što je moguće više, naše zanimanje za misticizam postaje uglavnom teoretsko i znanstveno.

Ovo preuzimam iz knj. kritike “Vulgarnost u književnosti” Alda Hakslija. U kojoj u većoj mjeri kudi Poa (s pravom), Balzaka (dio koji prenosim odnosi se baš na nj) i Dikinsa (uslijedit će), a u vrlo maloj hvali Dostojevskog, Bodlera i Verlena.
Dio (dijelovi, neću preskočiti Dikinsov obol) koji prenosim, i van konteksta zvuči jednako opće kao i unutar – ukalupljen je kao nešto što se samo po sebi razumije, a navodi se samo zato da se potvrdi autorova tvrdnja; pisci koji ne znaju o čemu pišu loše pišu al ih narod voli.
.
.
.
(dopala mi se i ‘igra riječi’, mysticism Aldo razvodi u misty schism)
.
.
.
“Čudovišnu emocionalnu vulgarnost” sam Dickens bi opravdao pozivanjem na Novi Zavjet, ali djetinjaste osobine koje je Isus hvalio sigurno nisu one kojima se odlikuju infantilci Dickensovih romana.

Postoji ogromna razlika između djetinjastosti i djece. Djetinjastost je glupa i nesvjesna i podljudska. Djeca su poznata po svojoj inteligenciji i oduševljenju, po tome što ne podnose lažno, po jasnoći i nemilosrdnosti svojih vizija. Po svemu sudeći, Isus je morao biti sličan djetetu, ali nipošto infantilan. Čovjek sličan djetetu nije čovjek čiji je razvoj zaustavljen; suprotno tome, radi se o čovjeku koji je sebi pružio priliku nastaviti se razvijati dugo nakon što se mnogi odrasli začahure u sredovječne navike i običaje. Infantilan je čovjek onaj koji se uopce nije razvio ili je regresirao prema maternici, u udobnu nesvjesnost. Tako daleko od privlačnog i vrijednog, infantilan je covjek zaista jako odbojan, jer je zapravo čudovišno i unakaženo biće. U emocionalnoj konstituciji pisca koji, prepun suza, obožava ove glomazne ili anemične stare bebe, udobno smještene u mentalne i ekonomske nadomjestke maternice, u kojima između lažnih zuba sišu svoje palčeve, sigurno nešto vrlo ozbiljno nije u redu.


Nesvjesnost, prema budističkoj etici jedan je od smrtnih grijeha. Prokleti na području ponasanja, nesvjesni su također prokleti estetski. Njihova umjetnost je loša; umjesto stvaranja, oni uništavaju.

Nesvjesnost, nesavjesnost, neodgovornost, nisu istoznačnicne ali, u ovom slučaju uistinu!, tko u sitno gleda sitno i vrijedi.
Ako si sa mnom još uvijek, čitatelju, ne zapadni u površnost da pomislis kako je dobro biti bezobrazan, niti u apatiju ako pomisliš da nema ničeg vrijednoga borbe. A pogotovo se ne daj zavesti religijskim mixom koji trgam iz kontekasa, miješajuć ga s y.t.

Komentiraj »

fleksibilnost uma

Zanimljiv pogled na parazite, pronađoh u Ouspenskyja

Jer

potomci životinja ne mogu bez Adamovih potomaka, reče Vrag. Vidiš, oni ništa ne mogu učiniti sami; poput majmuna, jedino što mogu jest kopirati ono što su učinili Adamovi potomci, ili tek uništiti sve na što naiđu. Ali Adamovi potomci mogu beskrajno stvarati i uništavati. Kamo oni krenu, sav ih život slijedi. Bez njih, potomci životinja ne bi daleko dospjeli. Ali Adamovi potomci nisu slobodni, oni su podčinjeni životinjama. I zato tako često uništavaju ono što su sami izgradili.

– Zar znači, potomci zivotinja nisu čak sposobni ni za uništavanje?

– Oh, uništavaju oni, ne boj se, reče Vrag. Sasvim su dobri kod uništavanja. Zapravo, mogu čak i graditi, samo… kako da kažem… po uzorku koji već postoji. Bit je u tome da je sve što rade sami, pa čak i uništavanje, nenadareno i označeno posvemašnjom ispraznošćum jednom kombinacijom dosade, apatije i apsurda. Vjerujem da si vidio takva djela. I iz tog se razloga Adamove potomke uglavnom cijeni, premda je važno zadržati ih pod kontrolom. Ali potomci zivotinja nisu toliko bespomoćni koliko su bili u tim ranim danima.

Primjetno su se razvili kroz to vrijeme, to jest od Adamove smrti. Pogledaj cijelu suvremenu kulturu, tehnike inženjersta, industrije i trgovine.

U isto to vrijeme Adamovi potomci su ostali na posve istoj razini kao i prije. Shvaćaš, za Adamove potomke evolucija ne postoji. Oni već imaju sve, samo to ne znaju, i smatraju se nečim posve drugačijim od onoga što doista jesu. No kad naiđu na nešto sto su zapravo zaboravili, to onda promatraju u svjetlu evolucije. Ali ova varka, koja se odnosi na sve s čime se susreću, lezi u potpunosti u njihovim vlastitim umovima.

Da nastavim, Adamovi potomci imaju silno mnogo predrasuda, i jednu vrst atavizma koji ih sprečava da zive u sadašnjosti. Potomci zivotinja nemaju ni traga ovoga atavizma. Na primjer, u principu, Adamovi potomci ne vrednuju stvari, i polazu vrlo malo važnosti na materijalno bogatstvo. Nemaju dovoljnu fleksibilnost uma i mašte – sposobnosti koje su, s druge strane, vrlo izrazito razvijene kod potomaka zivotinja.

– Fleksibilnost?

– Pa da. Adamovi potomci, na primjer, tek maglovito shvaćaju kako je moguće misliti jedno, reći nešto drugo, a učiniti nešto treće. Njihov razum nije u stanju prihvatiti takve zamisli, ili uvidjeti da netko moze imati posve različita mjerila za sebe i za druge, pa tako moze, na primjer, dopustiti i podrzati  bilo što što sam učini, dok tu istu stvar kod nekog drugog brani i osuđuje. U biti, oni bi htjeli da sve bude stalno, da se istina koja se dokaze u jednom slučaju iskaze jednako istinitom i u svim drugim slučajevima. Ali potomci zivotinja ispravno smatraju da bi to zivot učinilo vrlo dosadnim. Ne bi bilo raznolikosti.

Valja osim toga reći, kad već govorimo o tome, i da se nikad ne zadovolje formom i izgledom, već se uvijek trse da dosegnu bit, čime si stvaraju brojne nepotrebne probleme. Uzmi, na primjer, pitanja religije. Potomci zivotinja slučajno su i vrlo religiozni, ali njihova se religija ne miješa s njihovim zivotima. U stanju su je prilagoditi tako da odgovara njihovu načinu zivota. Ako učine nešto osobito neugodno, obično tvrde da to rade iz vjerskih pobuda, i da je to volja Bozja.

Kad se potomci zivotinja mole, uvijek od Boga traže da im nešto da, a najčesće stvari koje pripadaju njihovim susjedima i za kojima zude. Ako suretnu osobu koja se ne moli poput njih već na neki drugi način, smatraju hvalevrijednim takvu osobu udariti u zube. Ta tendencija ima mnogo zanimljivih posljedica i silno je pridonijela zivahnosti kroz povijest. Adamovi potomci ništa od toga ne razumiju. Oni ne znaju kako odvojiti vjeru od zivota i povući, recimo tako, dvije paralelne crte.

Potomci zivotinja savršeno razumiju da je zivot opaka stvar i da u njemu nema mjesta za sentimentalnost. Shvaćaju da u zivotu sila caruje, i prema tome se ravnaju. Potomci zivotinja uvijek si zamišljaju kako im netko zeli oduzeti ono što smatraju svojim vlasništvom. Devet desetina svoga vremena, a ponekad i svih deset desetina, provode u mislima o tome kako da ono što im pripada očuvaju netaknutim, i kako da se dokopaju vlasnistva drugih ljudi.

Adamovi im se potomci u tome uvijek umiču, kao i u mnogo drugih stvari. I, uostalom, mnogi od njih još se drze svojih mastarija, jer, vidis, oni jos uvijek imaju maglovito sjećanje na zivot prije Pada.

Pašu mi ovakve zamagljene stvari, otkad sam i službeno proglašena vješticom. Similis simili :D

Bitno je, bitno drugačije od vremena kad smo razglabali o dvije (minimalno) sorte ljudi, i kad sam pokušavala objasniti zašto mi je teško prihvatiti teoriju evolucije. Kano i devolucije.

Slučajnom je prolazniku možda nužno za objasniti da su u verziji koju ovdje donosi sam Vrag, Adamovi potomci potomci Lucifera, “Onog Velikog, koji se borio i suprotstavio, ne nebesima, nego zemlji, tvari ili laži, i pobijedio je. … Ali,

ni uz najbolju volju, ne mogu ti tu priču ispričati ništa bolje; vidiš, ona graniči sa stvarima koje ja ne razumijem. A ono što ja ne razumijem ne postoji.

 

<male bebe su vrazi>

6 komentara »

asperger

ono kad u nesto ulozis truda
i vremena i
ljubav& strpljenja
A
onda naleti neka
– jednostavna – dusa
(istrenirana da kriticki misliti znaci uviek biti kontra)
I
u najgoru ruku, prije neg to zgazi, uzme za zanimljivost!

:Pa
kad drugi put nesto zadrzis za sebe:

Je li to sebicnost, ili tastina?

7 komentara »