sitra ahra
Pročitavam serijal (kad smo već u nastavcima) Michael D. O’Briena (hvala R:), pisah već o tome (u nastavcima) zbog čega ga svrstavam u grupu iz naslova mi posta.
Ništa osim straha.
Ipak:
Kad ne možemo oprostiti, postajemo zarobljenici svoje nevjere, a nevjera pordubljuje našu nesposobnost praštanja. Tako bivamo ulovljeni u začarani krug, sve dok ne prestanemo s tim. Dok ne oprostimo.
Praštanje? Što je to praštanje?
Praštanje, reče, je ključ.
Ključ? Ključ daje naslutiti da postoje vrata.
Preciznije rečeno, uske dveri.
A onda ovo:
Ne bi trebao govoriti da zao duh utječe na nekog čovjeka samo zato što se s njim ne slažeš Možda je u njegovim idejama moguće pronaći istinu.
Da, tako bi trebalo biti. Ne dajemo smrtonosni dar neprijatelju umatajući ga u paket na kojemu piše laži, otrov, obmana. Zamatamo ga u paket koji je privlačan oku i na kojemu piše ljubav, mir, jedinstvo.
Stvar je, možda, u tom, što se ja uglavnom slažem s tom filozofijom, do momenta kad postanem svjesna da nije ništa osim toga.
Pravo učenje postaje krivo, ako ga koristi kriva osoba, a krivo učenje pravo, kod prave osobe.
Trebalo bi zabraniti ovakve pisce. Duhovnjačenje opasan je zanat.
