rezonanca

(nema veze s rezonom)

lav nikolajevič

Zanimljivu stvar primijetio prvi(!) Dostojevski – da je tako pročitah u pogovoru nj. Idiota, di se kaže da je neke psi. pojave opisao čak prije oca Zigmunda F. – najme: pakost, podrugljivost, pakost, pakost, pakost, povezuje s obrazovanjem.

Eto što biva kad mladom čojku, poglavito ženskog roda, utuvljuješ tuđe misli prije nego su sposobni samostalno razlučiti dobro od zla, korisno od nekorisna. Svoje od tuđeg.

Sva ta muka umjetno, na silu pametnih ljudi, postaje teret koji sve teže nosim. Podnosim. I bojim se biti kriva

I za tuđa sr.a.nja.

Komentiraj »

svemir

Našle smo zajedničku u činjenici da na Dan neovisnosti i njen i moj otac slave rođendan te zaključile kako je svijet mali.

Sekund poslije je došlo do sudara, jer se ispostavilo da je osmi desetog dan kad moji idu u masline, a njeni razviju zastavu niz balkon.

Ona je, bez krzmanja, zaključila da je lako meni. I da ti je lako tako. Sjetila se nekog lopova iz nekih kaštela koji je još osandeset neke uvalijo njenom ocu užeglo maslnovo ulje, a bome je naplatjo i sve tako kuću napavjo i dicu školao!

Njeni su, s duge strane, pošteno! radili:

  • mater u vojnoj bolnci;
  • ćaća u varteksa;
  • obe dvi babe su joj bile šalturce!

Po svim (misli se, ovdašnjim) kriterijima, ona je uspjela u životu: zamisli samo, iz radničke obitelji, oba roditelja, doslovno proleteri, država, i još ONA država ih je zaposlila da ne umru od gladi. Država, i još ONA država je školovala i nju i braću joj, da bi omogućila svakome isto i svakome jednako i za svakog isti početak s nulte točke. Država, isto ONA, je zaposlila i nju i muža joj i omogučila i osigurala i svašta nešta, ali sve ko i svakome drugome čovjeku dostojnom čovjeka… i opet, i sveisto nešto joj nevalja.

A ona je poštena! žena, i voli ona svoju zemlju. Ali ta zemlja ne voli nju. Jer nije ona đaba i radila i u školu išla i učila da bi se vratila na njene babe. Koja je bila obična šalturca.

.-.

Ide sad ta priča, čitatelju, okolo i naokolo.

Dakle, babe su bile krojačice, a dide?

Niškoristi, jasno. Jer koji je to starinski muž dopuštao (svojoj) ženi da radi (za druge), ako je mogao raditi sam.

To se s vremenom prekrsti u “Jadan, bolestan”. Dok se ne nađe netko tko pamti.

A uvijek ima onih što pamte i što znaju i što se zna i što se ne zna.

Društvo smo paranoika. (Ali to ne znači da nam zaista ne rade o glavi.)

Onda,

kako su se to NEKI snašli, i bez zastave da vijore im sa balkona.

A,

a-a, nisu to čista posla, ne ne.

-.-

Šutim, jasno, i mislim se, kako bi se ta baba taman složila s mojom majkom. Razlika je, što je moja muti i sad u svojoj skoro sedamdesetoj razmaženo derište kojem je bitnije da šokira nego da drži svoju poziciju, a ovoj je baš ta pozicija sljedeća stepenica u karijeri. Jer dalje (ni drugo) jednostavno ne vidi i ne zna.

I to je taj kotač sreće o kojem pjesnik pjeva:

~ko bi gori sad je doli~

Dakle,

zakon svemira, ili začarani krug?

Ja velim ovako:

pogrešno obrazovanje, i(li) greška u prijevodu, znaš ono, čitatelju, kad se kaže da je čovjek mjera svega, umjesto da je (čitav) sve(mir) u čovjeku.

 

Komentiraj »