dalji nego zvijezde

neću ti reć jer ćeš mi pokvarit gušt

čime, u stvari, spašavam tvoju dušu

ne reče li ono majstor osho:

NE zagorčavajte drugima radost, vratit će vam se višestruko!

(ili to bje rumi?)

još

kao mala htjela sam biti sveta (ne kao katarina sijenska ili tereza avilska o kojima tada nisam niti znala),

a

iz puke nužde, nikako igrom slučaja, postadoh ekstrasens

i

najozbiljnije ti kažem:

boli me vrijeme koje mrcvariš pokušavajući uvjeriti nezainteresiranu javnost, da se zabavljaš ko nikad u životu

.

kao vojska pod zastavama

mogu se sjetiti da smo vodili duge razgovore, ali

ne povezujem ih s osjecajem bliskosti.

tvoj je svijet toliko pun

ograda i zabrana

da

mogu opstati samo onoliko dugo koliko

mogu drzati dah.

i ne prestati se ispricavati zbog toga sto jesam ono bice koje te odvlaci od zemaljskih vezanosti, ono

“na koje su vas majke upozoravale”.

– okej onda, vidimo se sjutra?

mhm ne vjerujem

– a shta? tebe s nemozhe vidjet?

ma ne, obratno

– ok baj

a

andjeli sto su nam cuvali strazu se dotaknuse obrascicima