rezonanca

(nema veze s rezonom)

hodajuča bibljotheka

Odgovornost je sposobnost davanja odgovora. Kakav će taj odgovor biti, stvar je osobne evolucije.

Dok ne nađem, točno mjesto, naslov, osobu ili izdavača definicije, morat ćete se zadovoljiti mojim objašnjenjem iste, a primjer koji ću dati, svakodnevno je banalan.

Dakle, recimo da ste upravo ugledali čovjeka kako leži na cesti, što ćete uraditi: Netko ga je zaobišao, netko je izvadio mobitel da ga snimi, netko je rekao nekom drugom neka nazove gorsku službu spašavanja, drugi se odazvao i rekao ‘bolje hitnu’, netko je osjetio poriv da mu priđe i pomogne, a netko mu je zaista i prišao. Ista situacija, hiljadu načina da se na nju odgovori, iako sad nabrajam samo njih šest. Onaj koji zove hitnu, nije odgovorniji od ovog koji snima da objavi na jutubu, samo odgovara na drugačiji način.

Dakle, događaj koji ne traje ni pet minuta (govorim o promatračima, jer ne znam koliko dugo ovaj tamo leži), vuče za sobom par godina priče. Recimo, ovaj koji je zaobišao, je došao kući ili u ured i govori što je doživio. Dakle, ne vidio. Doživio.

Idem ja mirno svojim putem, kad tamo ono izvaljeno leži lik, pijan ko majka…

…Koji koji, jel to onaj šta stalno ono nešto…

…a di to, da ga idem snimit…

Recimo ovaj koji je snimao, je došao kući ili u ured, svima pokazao, uvezao u priču od poviše (pijan ko majka), i to tako stoji na jutubu, sve dok se netko ne prepozna i zaprijeti tužbom za zaštitu lj dostojanstva, ponosa i časti.

Recimo ovaj koji je dozvao hitnu, je došao kući ili u ured, još pod dojmom svoga dobrog djela i sad mu je čudno što mu svi ne aplaudiraju.

#

Ima onih nekih ljudi koji su vješti u stvarima svijeta. Bilo ih je još iz srednje škole, sjetit ćeš se nekog koji nije pročitao lektiru, a dobio peticu, koji je prepisao test, a uvjerio svih da si ti taj koji je prepisao od njega.

Ma pusti, ludu nek’ govori.

Ljubomora!

Ona stalno čita a on bolje zna.

Zato su izmišljeni pakao i raj. A nada postoji samo radi jadnih.

Ne na daj se!

 

Komentiraj »

oslabljen kontakt s realnošću

chatajuci s vršnjacima maločas, shvatila sam zbog čega je naša (i sve mlađe) generacija – izgubljena.

navikli smo sve na gotovo. rijetko su nam roditelji objašnjavali kako stvari stoje. dok su mogli sređivati, sređivali su, ostavljajuć nas u uvjerenju da nam sve to rade vile, i da smo sve to – samim našim postojanjem – zaslužili.

sanjala sam sinoć damira.

prvu ljetnu lj.

i sve se činilo u redu.

mir, kojeg nikad prije nije bilo.

niti ikad poslije.

vikao je brojeve telefona

(nije u to vrijeme bilo fejsa ni wordpressa)

“nazovi me, čujes li”

dok su se brojevi utapali u moru

ja se vratila u zadar.

on je ostao na otoku

gdje je sve isto.

i kad se sve mijenja.

čist djan.

(pocela sam uciti kineski. i lose mi ide)

Komentiraj »