rezonanca

(nema veze s rezonom)

‘ko prije umre, duže će bit vječan

Nije pametno, ali zbrajam mrtve iz svoje generacije. Što ja znam, nekoliko samoubojstava, i posljedice neurednog života, ovisnosti i neumjerenosti. Cure koje su se objesile, bile su lude, muškarci koji su ugibali svojeručno, žrtve su ludih žena.

Sama sam još prije puberteta odlučila da se neću udavati, vjerujem da je to glavni razlog zbog kojega sam živa. A ludom te proglase i ovako i onako.

Kad to uzmete u obzir, biti izluđen ili biti proglašen ludim, i nije loš izbor. Pod uvjetom da vam ga daju. Ili pod uvjetom da ste svjetan da izbora imate. Moguće da bi većina čak i svjesno izabrala prvu opciju, u strahu od izopćenja. Zvanična ludastost daje slobodu koju većina ne bi znala podnositi.

No, htjela sam pisati o svojoj teti, koja je umrla, kako je pisalo u osmrtnici, nakon duge i teške bolesti, točno dan prije nego je trebala postati starosni penzioner. Kladim se da se sveti Petar smijao dok je zbrajao uplate za mirovinsko i za zdravstveno koje joj nije priuštilo drugo nego da pod stare dane (ili u najboljim godinama) postane zamorče nadobudnih ljekara.

Bila je profesorica povijesti i arheologije, i čitavi je radni vijek provela u jednoj osnovnoj školi drilajući petaše. Dalje od Staroga vijeka joj nikad nisu dali, jer je moderna povijest nešto što ona ne bi znala. Na sprovodu je bilo najviše tih malih. Njih stotinjak, ili više. Iako je bilo ljeto, i nije bilo nastave koja se trebala izbjegavati. Došli su provjeriti je li stvarno mrtva. Sarkofag je bio zatvoren. Velečasni je bajao dugo. Obitelj je dostojanstveno mahala lepezama. Čak moja mama je bila dobre volje. Ja sama sam se bila onesvijestila (pogledati prethodni post).

Tog sam ljeta shvatila da sam smrtna. Ne nakon pogreba mojih vršnjaka. Na pogrebu moje tete, koja je bila profesorica povijesti Starog vijeka, čitav svoj vijek u jednoj te istoj osnovnoj školi, a kojoj su priredili pogreb istog onog dana kad je trebala proslaviti umirovljenje i započeti svoj život.

Opet velim, nije pametno na ovaj način praviti račune, ali kako nemam koga, pitat ću tebe, čitatelju:

Kad shvatiš nečiju tuđu smrt kao ovakvo nekakvo near death experience, zapitaš li se na što si potrošio život?

8 komentara »

vertigo

Dok duša tako traži Boga, osjeća kako uz veliku ugodnu nasladu gotovo obnemoćuje, sva u nekoj vrsti nesvjestice jer joj ponestaje daha i svih tjelesnih snaga, tako da, osim uz tešku muku, ne može čak ni rukama micati. Oči joj se zatvaraju, a da ih ne želi zatvoriti, ako čita, uspijeva izgovoriti slova, ali ne prepoznati ih. Vidi da postoji slovo, no kako razum ne pomaže, ne zna ga pročitati sve da i hoće. Čuje, ali ne razumije ono što čuje. Prema tome, osjetilima se ne koristi nimalo. osim da je posve ne prepuste njezinu uživanju, pa joj tako, naprotiv, štete. Govoriti je uzaludno, jer ne uspijeva sročiti riječi, niti ima snage, sve kad bi i uspjela. Izvanjska naslada koja se osjeća velika je i posve očevidna. Ova molitva ne škodi, koliko god dugotrajna bila. Barem meni nikada nije naškodila, niti se sjećam da mi je Gospodin ikad udijelio ovu milost, koliko god bolesna bila, a da bih se osjećala slabo. Dapače, osjetila bih veliko poboljšanje. A i kakvo zlo može nanijeti tako veliko dobro? Vanjski su učinci nešto tako znano da se ne može posumnati kako je to bila velika prilika, budući, da tako bivaju oduzete snage uz toliku nasladu zato da bi postale još veće.

iz Života sv. Tereze Avilske 18, 10-11

Na sličan način lik Nere iz Gričke vještice opisuje svoje iskustvo ‘letenja na metli’, a u današnje vrijeme, umorne žene, ako znaju koga u bolnici, otvaraju bolovanja.

svetica -> vještica -> bolesnica

napredovalo se.

ništa, samo kažem:

Blažen smiješ biti samo potpomognuto, inače si nekoristan članak društva.

Komentiraj »

konji

nista ne rekavsi, bez upozorenja, posjedose me na ledja oniske okrugle kobile iz crtica, u ocekivanju da tocno, iako bez pripreme, izvedemo tocku.

sva se igra, kako se ubrzo pokazalo, sastojala u tome da budemo brze od ata i paripa pod jahacima ogrnutim plastevima pod kojim je zvecalo gvozdje.

zbog ocito nepovoljnije pozicije u startu, jedini je izbor bio pribjegavanje lukavstvu.

– Svi varaju. Samo sto jedni bivaju otkriveni. A drugima se tolerira.

u ludom trku, skotrljah se s okruglih ledja, stopiv se s tlom.

dok mi nije upala u oko, nisam mogla znati da mi je kosa postala skroz bijela. niti to srebro nisam shvatiti vlastitim, pa izvuci korist. nauciti nesto, nekog. premjeriti vrijeme, cestu koje smo ne pazeci presle.

…crni je jahac produzio za mojom mezimicom,

…pruzajuci ruke,

…dok sam u svojima drzala kamenje

…iz skrovista su zacilikale nepoznate zene, bacajuci, gadjajuci, pogodivsi

kacigu i glavu

deruci kozu do krvi vikale su

– Gade! – vikale su – gade posrani! – vikale su –

mogle su to biti moje sestre i kceri, pa sam digla ruku sve stezuci kamen u njoj

mogao je to biti moj sin ili brat

na koga bih bacila kamen –

No bio je to san iz kojeg se moglo probuditi. A sto cemo s ovim iz kojeg se ne moze?

Komentiraj »