nista ne rekavsi, bez upozorenja, posjedose me na ledja oniske okrugle kobile iz crtica, u ocekivanju da tocno, iako bez pripreme, izvedemo tocku.
sva se igra, kako se ubrzo pokazalo, sastojala u tome da budemo brze od ata i paripa pod jahacima ogrnutim plastevima pod kojim je zvecalo gvozdje.
zbog ocito nepovoljnije pozicije u startu, jedini je izbor bio pribjegavanje lukavstvu.
– Svi varaju. Samo sto jedni bivaju otkriveni. A drugima se tolerira.
u ludom trku, skotrljah se s okruglih ledja, stopiv se s tlom.
dok mi nije upala u oko, nisam mogla znati da mi je kosa postala skroz bijela. niti to srebro nisam shvatiti vlastitim, pa izvuci korist. nauciti nesto, nekog. premjeriti vrijeme, cestu koje smo ne pazeci presle.
…crni je jahac produzio za mojom mezimicom,
…pruzajuci ruke,
…dok sam u svojima drzala kamenje
…iz skrovista su zacilikale nepoznate zene, bacajuci, gadjajuci, pogodivsi
kacigu i glavu
deruci kozu do krvi vikale su
– Gade! – vikale su – gade posrani! – vikale su –
mogle su to biti moje sestre i kceri, pa sam digla ruku sve stezuci kamen u njoj
mogao je to biti moj sin ili brat
na koga bih bacila kamen –
No bio je to san iz kojeg se moglo probuditi. A sto cemo s ovim iz kojeg se ne moze?
Komentiraj