rezonanca

(nema veze s rezonom)

‘ko prije umre, duže će bit vječan

dana 21 ožujka, 2020

Nije pametno, ali zbrajam mrtve iz svoje generacije. Što ja znam, nekoliko samoubojstava, i posljedice neurednog života, ovisnosti i neumjerenosti. Cure koje su se objesile, bile su lude, muškarci koji su ugibali svojeručno, žrtve su ludih žena.

Sama sam još prije puberteta odlučila da se neću udavati, vjerujem da je to glavni razlog zbog kojega sam živa. A ludom te proglase i ovako i onako.

Kad to uzmete u obzir, biti izluđen ili biti proglašen ludim, i nije loš izbor. Pod uvjetom da vam ga daju. Ili pod uvjetom da ste svjetan da izbora imate. Moguće da bi većina čak i svjesno izabrala prvu opciju, u strahu od izopćenja. Zvanična ludastost daje slobodu koju većina ne bi znala podnositi.

No, htjela sam pisati o svojoj teti, koja je umrla, kako je pisalo u osmrtnici, nakon duge i teške bolesti, točno dan prije nego je trebala postati starosni penzioner. Kladim se da se sveti Petar smijao dok je zbrajao uplate za mirovinsko i za zdravstveno koje joj nije priuštilo drugo nego da pod stare dane (ili u najboljim godinama) postane zamorče nadobudnih ljekara.

Bila je profesorica povijesti i arheologije, i čitavi je radni vijek provela u jednoj osnovnoj školi drilajući petaše. Dalje od Staroga vijeka joj nikad nisu dali, jer je moderna povijest nešto što ona ne bi znala. Na sprovodu je bilo najviše tih malih. Njih stotinjak, ili više. Iako je bilo ljeto, i nije bilo nastave koja se trebala izbjegavati. Došli su provjeriti je li stvarno mrtva. Sarkofag je bio zatvoren. Velečasni je bajao dugo. Obitelj je dostojanstveno mahala lepezama. Čak moja mama je bila dobre volje. Ja sama sam se bila onesvijestila (pogledati prethodni post).

Tog sam ljeta shvatila da sam smrtna. Ne nakon pogreba mojih vršnjaka. Na pogrebu moje tete, koja je bila profesorica povijesti Starog vijeka, čitav svoj vijek u jednoj te istoj osnovnoj školi, a kojoj su priredili pogreb istog onog dana kad je trebala proslaviti umirovljenje i započeti svoj život.

Opet velim, nije pametno na ovaj način praviti račune, ali kako nemam koga, pitat ću tebe, čitatelju:

Kad shvatiš nečiju tuđu smrt kao ovakvo nekakvo near death experience, zapitaš li se na što si potrošio život?


8 responses to “‘ko prije umre, duže će bit vječan

  1. Kao osoba koja je preživjela samoubojstvo mogu ti reći da zapravo gledam na tu, svoju smrt, kao near death experience koje mi je pružila perspektivu koju prije nisam imala. Imaš kod mene na Kaleidoskopu nešto više informacija (ako te baš zanimaju, no čemu), ali zapravo se mogu svesti na par smjernica za “drugi život”: 1) ne postoji takva stvar kao što je “dobar život”. Ako si sam njime zadovoljan svaki život je dobar, ako nisi nijedan nije dobar. 2) nema potrebe gledati tv, ionako ne možeš pobjeći od vijesti jer kud god kreneš će ti ih naturati,a toliko je sadržaja koje možeš odabrati unijeti u dobivenom vremenu 3) Iza života nema ničega, pa onda kaj misliš obavit’ najbolje to odmah.

    • rezonanca kaže:

      your life is your making
      your responsibility is limitless
      this moment is inevitable
      ili po naski:
      sve sto napravis i kazes (ili pomislis) utjece na sve oko tebe, zato pricaj sto manje a ostalo ce slijediti.
      zao mi je sto ljudi panicno strahuju kad su zvanicne i kolektivne ‘katastrofe’ umjesto da iskoriste vrijeme za stogod misle da je bitno (u zivotu). cini se, svima je bitnije u zadnjih pet minuta nagrabiti sto vise – brasna.
      eto na sto nam se zivot sveo.
      a svi (ukljucujuci brasno) imamo rok trajanja.
      vatikan oprasta grijehe, ako cemo minimalno 30 mina dnevno citat sv. pismo – hrana za dusu? lijek?… stogod.

      zao mi je zbog samoubojstva. drago mi je sto si prezivjela. dopada mi se poezija na kaleidoskopu.

      zivota poslije smrti nema, ako smo besmrtni. bojim se da je to nas najveci problem. (ne-svijest)

      • Da. Teško ljudi shvaćaju tu pespektivu, da su odgovorni za sve trenutke svog života.

      • rezonanca kaže:

        ne samo svog.
        to je sad, u doba korone, vidljivije nego inače: što ja izdahnem ti udahneš, i obratno.

        ali da se vratim na inicijalni post: meni nije otvorila oči smrt vršnjakinje, koja je živjela samo onoliko koliko joj je to zajednica dopuštala, a onda donijela samostalno jednu odluku i provela je do kraja (po meni to nije loš kraj), nego smrt skoro sedamdesetgodišnjakinje koja je i umirala kako su joj drugi govorili. sigurna sam da bi je, da je mogla biti prisutna na vlastitom sprovodu, uvjeravali i uvjerili da je sva ona sila veselih đaka, dokaz da je silno vole.

        a onda, šta ja znam.
        stari bi rekli, one su sad na istini, a ja sam na laži.

  2. Da, razumjela sam da te nisu zaboljele smrti vršnjaka jer si ih gledala kao na neki način budne i odgovorne u tom trenutku (čak izvlačiš pitanje uparenosti kao bitan detalj, pokazujući da je to nakakav okvir koji po tebi ima više značenja nego matična obitelj, konformizam, zdravlje, posao ili nešto drugo što je također moglo biti njihov kontekst), a smrt nekoga koga smatraš da je u životnom putu “već potrošio dio u kojem živimo jer moramo, kako nam daju” i sad je konačno trebao imati prostora da živi kako hoće prije nego krepa. Ne znajući ništa o tim ljudima osim ovog što si gore napisala naravno ne vidim sve što ti vidiš,a također ne važem te ljude kako ti važeš – samo riječi koje s o njima napisala. Sad kad smo to raščistili, i dalje ostaje činjenica da neki svrab, ili smrtnost, koju si u tom trenutku našla u sebi, ne proistječe iz tih ljudi ni njihovih života (i smrti), već iz nekongruencije koju ti pokazuju u vlastitom. Ima jedan citat od (ni više ni manje) Yode iz Ratova zvijezda koje ljudi rado koriste, a glasi: Do or do not, there is no try (Učini ili nemoj učiniti, pokušaj ne postoji). Odoka gledano, on govori da ako uopće pokušavaš – moraš to učiniti tako da uspiješ, no zapravo nije to rekao. Govori da je već i pokušaj djelo.
    Tako i u životu. Gledamo pokušaje sa strane kod drugih ili iznutra kod sebe – i zbrajamo “pobjede”, rijetko ili još ćešće nikad, priznajući da je svaki pokušaj bio vrijeme našeg života. Čak i oni koji “žive cijeli život kako su im drugi rekli” nisu manje vrijedni i njihovi dnevni činovi su objektivno značajni kao i dnevni činovi onih koji su super nadahnuti, nekonformistični, heroji.
    Odabrati biti ne-vezan ili odabrati imati (samo) svoj glas ili teći s masom (=odabrati teći s masom) – između rođenja i pokopa – sve vrijedi objektivno isto. Da li to znači da si ti na laži, a one na istini? Ja osobno mislim da ne nužno. Ako si osoba kojoj je uvijek nešto ostalo neriješeno, koja duma nad “propuštenim prilikama” (koje možda nisu ni bile realne prilike) onda bi se moglo učiniti da je stanje lošije nego što jest. No na kraju tvoje je srce sudac. S čim se pomiriš to ti pripadne.

    • rezonanca kaže:

      sad mi je žao što sam te uzmenirila (tako mi nekako zvuči, ovaj dug komentar)
      čitam ponovo i svoje postove i, nigdje ne mogu vidjeti da sam napisala to što ti pišeš da sam napisala.
      ali moram priznat da mi jest palo na pamet da ćeš povezati ‘uspjelo samoubojstvo’ moje frendice iz osnovne sa svojim – neuspjelim (‘pokušaj je djelo’).
      pisala sam o aktualnostima, strahu od smrti na koju nas je sjetila korona. ali, neizravnije, nečija svakodnevna i obična, koja se ‘ne računa’. jer ju prihvaćamo kao dio života.
      mislim da u knjizi mudrosti piše da je smrt nekima jedina utjeha, a samo budale da je se boje. (što ne znači da treba izjednačavati hrabrost s ludošću)

      • Hvala ti na brizi i zaista, ne osjećam se uznemireno ni temom ni korespondencijom. Mislim da dojam (moj svakako) ponajviše proistječe iz razlika koje su inače dijelom tvog i mog razmišljanja, ali ta razlika je ponajveći razlog što tako budno i rado čitam tvoje postove – uvijek me iznemadis dojmom i daješ mi misliti, jer primjećuješ sasvim druge detalje i svrćeš na njih pažnju u trenucima kad ja znam da bi ih previdjela. Ne znam odgovoriti na tvoje pitanje iz originalnog posta, ali bilo mi je drago pokazati što ja vidim. :)

      • rezonanca kaže:

        :) to je zato sto sam od rodenja slijepa (zahvaljujuci modernoj medicini, do sada samo jako slabovidna), i zaista stvari vidim drugacije: postedena sam svega onog cega vecina cura nije.
        ovdje tresnem sto ne zelim da mi se mota po glavi, sto ne znaci da ne cijenim komentare. dapace, uvijek me razvesele
        hvala na citanju i na dijeljenju iskustava :)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: