Ljetna terasa (na onom dijelu rive koji se u moje vrijeme zvao seljačkim, u današnje, jedinim pravim građanskim) i stupovi društva.
Mladi su lavovi pozicionirani na obližnjem zidiću. Vrebaju, da zaskoče, kako se koje mjesto na terasi prazni.
To zovemo tijekom života.
Prijateljica me drži čvrsto oko struka, visi mi na ramenu, kao teški ranjenik, a njena me natapirana nalakirana kosa bocka po vratu poput dosadnog komarca koji nikako da krepa:
- Sve sam ti dala – cmizdri – Sve_
Izgledada ću ove godine predavati i njenim unucima, kao što sam i svoj njenoj djeci. Od šesnaest različitih učiteljica, zašto baš meni “Sve!”?
Znamo se od osnovne, od petoga razreda mi krade lektire. Iako njena priča drugačije zvuči. Pretpostavljam, kad si čist k’o suza, možeš samo plakati. A narod nek’ laje! ‘ko to može kontrolirat’?
Prilaze nam neke mlade cure: unose mi se u lice, dok ne shvate da je moje mjesto već obećano.
Pa za majku, nije TO život!
_________________________________
ps
prvi dan ljeta :)
Komentiraj