Danasnja dilema je bila: slusati zvona na molitvu ili slusati podnevne vijesti.
Nema, da se ogradim na samom pocetku, u nasem kvartu zvonika koji bi imao konopce i zvona. Zvuk je nasnimljen i pusta se na najjace. Zupljani bi bili ogorceni, ali im je objasnjeno da trebaju biti ponosni jer su ga platili skupo. Pa sute.
Nema u nasem kvartu niti prozora s kojeg bi pogled pucao na zvonik. Kad bi ga bilo. Time je kupljeni zvuk dragocjeniji.
Slusali smo zvona.
Ne zato sto znamo napamet i danasnje vijesti i sutrasnje vijesti i one za sljedeci tjedan: red statistike, pa red prirodnih katastrofa, pa red procitavanja prepucavanja sa fejsa, anonimnih likova kao i onih koji misle da imaju imena koja nesto znace.
Nego zato sto je nasnimljeni zvuk jos istiji od onoga jucer i od prekjucer i od onog od proteklog tjedna.
Zbog cega se ljudi toliko boje smrti? Mozda znaju da nisu imali dovoljno dobar zivot pa ce biti svrstani u pakao jos gori od ovoga?