jadanaest je

Danasnja dilema je bila: slusati zvona na molitvu ili slusati podnevne vijesti.

Nema, da se ogradim na samom pocetku, u nasem kvartu zvonika koji bi imao konopce i zvona. Zvuk je nasnimljen i pusta se na najjace. Zupljani bi bili ogorceni, ali im je objasnjeno da trebaju biti ponosni jer su ga platili skupo. Pa sute.

Nema u nasem kvartu niti prozora s kojeg bi pogled pucao na zvonik. Kad bi ga bilo. Time je kupljeni zvuk dragocjeniji.

Slusali smo zvona.

Ne zato sto znamo napamet i danasnje vijesti i sutrasnje vijesti i one za sljedeci tjedan: red statistike, pa red prirodnih katastrofa, pa red procitavanja prepucavanja sa fejsa, anonimnih likova kao i onih koji misle da imaju imena koja nesto znace.

Nego zato sto je nasnimljeni zvuk jos istiji od onoga jucer i od prekjucer i od onog od proteklog tjedna.

Zbog cega se ljudi toliko boje smrti? Mozda znaju da nisu imali dovoljno dobar zivot pa ce biti svrstani u pakao jos gori od ovoga?

Happy Valentine’s Day

Ona moja baka (jer imadoh jos jednu) (no, nema li svatko, makar dvije?), koja nije znala praviti kolace, imala je obicaj kupovati velika pakiranja napolitanki s kremom od cokolade. Moram ti priznati, citatelju, da su ta pakiranja cudnovato nestajala, iako smo mi djeca imala strogu zabranu nejedenja vise od dvije napolitanke dnevno. Ne samo debljina, nego i razne druge opasne bolesti, bile su stalnoviseca prijetnja. Ne batine, niti kazne neizlaska vani.

A onda, je je dna od nas pitala:

– Ali zasto?

– StA zAstO!

– Zbog cega se kupuju velika pakiranja, ako ih ne smijemo jesti do isteka roka upotrebe?

– KOjeg rOkA!

– Upotrebe.

– Sve je tO prOpisAnO! NA pOledjini pise: prepOpucenA dOzA zA OdrAslu OsObu, tOlikO i tOlikO, zA djecu – mAnje! Dvije i dOstA!

– Ali…

– TAkvA je prepOrukA svjetske zdrAvstvene OrgAnizAcije!

– Ali, nisu oni bog.

(a bogme nisi ni ti)

Da skratim dugu pricu, ta je zena sada de

be

la.

☢️

stvar i

Da se dusa utiskuje i u stvari koje koristimo znali su stari.

Zato je bilo bitno biti pazljiv sa svime, smatrali mi to zivim ili nezivime.

Nakon napustanja ovog materijalnog svijeta, ipak ostavljamo za sobom nekakvu materiju, zar ne?

Hoce li ljudi koji ostanu, u skrivenim skrinjicama pronaci dragulje ili drangulije, ovisi valjda o kolicini utisnute duse.

Ili o kvaliteti?

Znam za neke zene koje su cuvale ukrasne trake, omote cokolade, kino ulaznice i pramenove kose…

Znam neke muskarce koji su ostavili cavle, eksere i brokve…

Znam da nisam jedina koja za to zna, jer danasnji ljudi gomilaju smece na smetlistima pa se naknadno zale da netko drugi smrdi.

Znam da potajno svi cuvamo ponesto nepotrebno sramotno il’ sramno.

Netko zadrzi casicu pojedenog jogurta ili praznu kutijicu caja,

jer

nikad ne znas – za sta moze trebat.

Ali uglavnom, na taj nacin drze druge ljude.

I zovu to prijateljstvom.

(on ti ja bas bas bas dobar covjek.. puno ljudi zna.. i s vragom se moze)

bijeg iz laboratorija

‘ajmo! u maniri najpoznatijeg sportskog komentatora: “U ovim trenutcima upravo pocinje humanitarna utrka od puno nesto dionica po cetresidva kilometra, medjunarodnog karaktera, a za djecu obolljelu od raka.

‘ko ne meze trcat, kilometri su na prodaju, svaki po sto kuna, u protuvrijednostima, a sav novac se uplacuje direktno na racun klinicke bolnice, buduci da nasa regija neima djecju bolnicu.

Sto daje naslutiti da su ovdasnja djeca (relativno) zdrava, te da stvarne potrebe (do sad) nije bilo.”

Od ovoga mjesta, pa na dalje, najpoznatiji se sportski komentator pretvara u jednog od teoreticara zavjere te nastavlja: “Doci ce vrijeme kad ce se narod probuditi te shvatiti da su humanitarci, jednako kao farmaceuti i financijasi, dio strvinarske kaste koja parazitira na nasoj nepostojecoj muci.

Nije zivot taj koji je okrutan, nego oni koji vas drze u tom uvjerenju!”

Trka je zapocela. I tko to vise moze fermat?

U medjuvremenu, ugledni je novinar rekao, konacno smo se makli od epidemijskih statistika pa mozemo komentirati stvarne dogadjaje. Mlada specijalizantica djecje onkologije se nasmijesila jer je ispalo da ipak nije grizla pogresne obraze na mukotrpnom putu do novog statusa. A Markova mama je tiho zadrhtala, znajuci da jos uvijek ima na ovome svijetu bas dobrih ljudi.

Jel ima jos ko da se sjeca epizode iz Vodica za autostopere sa ona dva misa koja su uspjela pobjeci ludim znanstvenicima?

Dakle, iz perspektive nekoga tko jest:

Kaze se da je put u pakao poplocen dobrim namjerama.. Ja vam kazem da ne znate vi sto je to dobrota.. Bijeli su misevi postali prelukavi, bijeli su zecevi postali preskupi, bijeli su majmuni odbili suradnju, bijela su djeca jedina preostala. Nije taj novac za njihovo dobro ni za njihovo zdravlje. Oni samo hoce da ih pustite na miru!