Da se dusa utiskuje i u stvari koje koristimo znali su stari.
Zato je bilo bitno biti pazljiv sa svime, smatrali mi to zivim ili nezivime.
Nakon napustanja ovog materijalnog svijeta, ipak ostavljamo za sobom nekakvu materiju, zar ne?
Hoce li ljudi koji ostanu, u skrivenim skrinjicama pronaci dragulje ili drangulije, ovisi valjda o kolicini utisnute duse.
Ili o kvaliteti?
Znam za neke zene koje su cuvale ukrasne trake, omote cokolade, kino ulaznice i pramenove kose…
Znam neke muskarce koji su ostavili cavle, eksere i brokve…
Znam da nisam jedina koja za to zna, jer danasnji ljudi gomilaju smece na smetlistima pa se naknadno zale da netko drugi smrdi.
Znam da potajno svi cuvamo ponesto nepotrebno sramotno il’ sramno.
Netko zadrzi casicu pojedenog jogurta ili praznu kutijicu caja,
jer
nikad ne znas – za sta moze trebat.
Ali uglavnom, na taj nacin drze druge ljude.
I zovu to prijateljstvom.
(on ti ja bas bas bas dobar covjek.. puno ljudi zna.. i s vragom se moze)
Komentiraj